Dolazak je potvrdio i Vlado Đurović, trener šampionske Šibenke: Nigdje tako maloga grada s toliko velikih igrača!

Nije baš jednostavno voditi razgovor sa starim novinarskim kolegom Ivom Mikuličinom, ujedno i publicistom koji je u četiri posljednje godine napisao tri knjige. Sve u izdanju Slobodne Dalmacije.

Poslije prvijenca "Moj Šibenik dušu ima" i knjige "Sjećaš li se šibenskog rujna", sutra, u petak, u šibenskom će kazalištu biti promoviran njegov treći kroničarski uradak: "Ši-Ši-Šibenka, od Miminca do Baldekina".

- Pisanje nove knjige bilo je s jedne strane lako, jer desetljećima živim s Baldekinom. Kao košarkaški funkcionar i kroničar. No, namučio sam se u potrazi za svim statističkim podacima o odigranim sezonama šibenskih košarkaša. U Hrvatskom košarkaškom savezu su mi priznali da im se arhiva raspala na prijelazu iz bivše u novu, hrvatsku državu. Nisam imao druge nego kopati po starim novinama. Iz šibenske gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" vraćao sam se kući posve iscijeđen i s rukama crnim od starih novinskih stranica – počeo je Mikuličin naš razgovor.

Arhitekt Medić

Koji je temeljni koncept knjige "Ši-Ši-Šibenka"!?
- Ne bježim od istine da je Šibenka klub koji grije bolja prošlost. No, vjerujem da nikad neće umrijeti funcutski snovi o povratku na staze stare slave, kad su "narančasti“ bili prvaci bivše države te odigrali dva europska finala. Da bi mlađi Funcuti i čitatelji uopće shvatili u kakvim su okolnostima šibenski košarkaši bilježili najveće uspjehe, 47 natjecateljskih sezona popraćeno je ne samo koševima, pobjedama i porazima, već i važnim zbivanjima u Hrvatskoj i svijetu. Tako, primjerice, u dijelu knjige, kad opisujem slavlje Baldekina zbog plasmana u Prvu ligu, spominjem da se to dogodilo u praskozorje Osmih mediteranskih igara, te da se svijet te godine oprostio od američkog filmskog velikana Johna Waynea, a Hrvati od slavnog kipara Antona Augustinčića.
 

Šibenski košarkaški velikani su opisani posebno…
- Pa, malo je gradova veličine Šibenika koji se mogu pohvaliti tako kvalitetnim igračima kao što su Dražen Petrović i Dario Šarić. Njih sam u posebnom poglavlju nazvao "zlatom i srebrom Šibenika“. Kako preskočiti dva slavna šibenska trenerska imena, Nevena Spahiju i Aleksandra Petrovića, koji su počeli košarkaški put u dresu Šibenke!? Posebne priče govore o zaslužnim košarkaškim djelatnicima Tomislavu Zoriću, Vladi Čoviću, nedavno preminulom Ivanu Mediću i drugima. Medić je zaista bio arhitekt europske Šibenke.
 

Na promociju, čujemo, stiže i Vlado Đurović, trener šampionske Šibenke…
- Na moj poziv Vlado je spremno odgovorio "da". Baš kao što sam dobio potvrdan odgovor od svih od kojih sam tražio pomoć u organizaciji Đurovićeva puta i boravka u Šibeniku. Zvao sam i Zorana Slavnića Moku. I on se razveselio pozivu, ali poslije se više nije javljao.
Žao mi je zbog toga, jer teško bi Baldekin prije točno 40 godina prebrodio svoju prvu prvoligašku sezonu da već spomenuti Medić nije angažirao Slavnića. Kao igrača i šefa stručnog stožera. Đurovića su već u prvom kontaktu napale emocije. Kazao mi je: "Nema obveze koja me može spriječiti da dođem na promociju. Svugdje sam pošteno radio kao trener, ali nigdje s toliko emocija kao na Baldekinu."

Pozivnica u Pariz

Knjigu, čujem, završavaš s izjavama poznatih košarkaških djelatnika o Baldekinu i Šibeniku kao košarkaškom gradu!?
- Zapisao sam devet kratkih izjava Mirka Novosela, Petra Skansija, Josipa Gjergje, Dina Rađe, Stojka Vrankovića, Roka Ukića, Petra Popovića, Željka Jerkova i Gorana Radonjića. Posebno me se dojmila izjava Gorana Radonjića, bivšeg košarkaškog suca iz Sarajeva, a danas jednog od direktora Francuske košarkaške federacije: "Obišao sam cijeli svijet, ali nikad nisam čuo da je grad takve veličine kao što je Šibenik lansirao toliko košarkaških talenata. Pamtim gotovo sva šibenska lica koja sam sretao na Baldekinu. Nisam, doduše, svima zapamtio imena, ali još ćutim njihovu neviđenu ljubav prema gradu i klubu. Zbog te ljubavi sam im odavno oprostio sve ružne riječi i uvrede, koje sam, kao i mnogi drugi suci, doživio u dramatičnim utakmicama na Baldekinu. Nisi me ni ti, Ivo, milovao kao novinar, ali su ti vrata mog pariškog doma, kad god zaželiš, širom otvorena", kazivao mi je Radonjić.
 

Znači, odlaziš uskoro u Pariz!?
- Ne. Prije moram na još jedan pregled kod oftalmologa. Moram, naime, provjeriti zašto ja, za razliku od dijela naših političara, ne vidim ni ljute ustaše, ni bradate četnike, koje oni sreću na svakom kantunu!