Ako nekoga zanima koga se umrlog nazivalo rajnikom ili rajnicom, što je to torac i još čitav niz manje više zaboravljenih pojmova, običaja, ali i anegdota vezanih uz kult mrtvih i pokope kao važan dio kulture pokapanja u Šibeniku i okolici, neka posegne za nedavno izdanom knjigom Darka Gulina - "Čempresi 1960.- 2020."
Sedma publikacija toga diplomiranoga inženjera pomorskih komunikacija i hobističkog povjesničara živo zainteresiranog za prošlost šibenskoga kraja naoko je uobičajena monografija s kronologijom uzorne komunalne tvrtke povodom njezine dijamantne obljetnice.
No, od prosječnosti sličnih, obično bogato ilustriranih ukoričenja spašava je autorova uspješno ostvarena zamisao da (pre)ozbiljnoj temi groblja, smrti i umiranja na kraju doda prilog satkan od sočnih anegdota pored otvorenih grobova, kao podsjetnik da život uvijek prati smrt i stalno joj puše za vratom, radeći isto ono što smrt radi životu da bi se sjedinili u istu rijeku vječne prolaznosti.
Napisao je Gulin i poglavlje o tome što su o smrti izrekli stari Latini, objavio je i najčešće pučke izjave povezane sa smrću, ali nije zanemario i tovernaško mudroslovlje o toj temi, navodeći među ostalima i tešku kletvu izrečenu nekome mrskome: "Dabogda umra žedan!"
- Dakako, glavna nit teksta su ukopni običaji šibenskog kraja i kronološki pregled djelovanja "Čempresa", a ja sam odlučio uvrstiti rječnik starih šibenskih pojmova vezanih za pokojnike i sprovode, pučke izreke i vjerovanja povezane s time, uobičajene ćakule sa sprovoda, pa i one iz toverne o smrti i umiranju, kao i smiješne zgode na sprovodima, posvjedočene od niza kazivača - govori vrijedni autor.
Kada su ga prijatelji s kojima svakodnevno sjedi na kavi otkako je nedavno otišao u mirovinu upitali kakva će biti knjiga o "Čempresima", odgovorio je: "Biće puna života!" I jest, pri čemu je njegova prednost kao autora monografije o "Čempresima" činjenica da je od djetinjstva 70-ih godina do danas, na onaj svijet svirajući kao glazbar posmrtne koračnice - "marcia funebre" - otpratio oko 3000 sugrađana.
Gulin je član i bivši dugogodišnji predsjednik dične Šibenske narodne glazbe (ŠNG), najstarijeg takvog orkestra u zemlji utemeljenog 1848. godine za koji kaže da mu je jedna od najvećih životnih ljubavi. On i ovaj novinar zajedno su petnaestak godina nosili glazbarsku odoru i obojici je dobro poznato kako su ih kao "picigamorte" gledali oni drugi: sviranje na sprovodima bilo im je pomalo morbidno, tim više što se od takvih nastupa zarađivala za glazbarsku mlađariju i njene viceve pristojna "minela".
Balijevo meso među mrcima
A što bi oni izvan toga "morbidnoga" glazbarskoga svijeta čije je sviranje ispraćajima mrtvih pridavalo još svečanije ozračje rekli na to da smo se Gulin i ja kao glazbari dječaci jednom zgodom u Zagori gostili pršutom ponuđenim za sedminu na kuhinjskom stolu gdje je uru-dvije vremena prije bio odar pokojnika u otkrivenom lijesu.
Ili da je Darko Gulin, što navodi u knjizi o kojoj je riječ, jednom na Kvanju u drugoj ladici frižidera pokraj mrtvaca, ugledao najlonsku vrećicu nabreklu od nečeg za što je pomislio da je patološki otpad, no Bali Beriša, svojevremeno dugogodišnji predvodnik "Čempresovih" pogrebnika odgovorio mu je vedro da je to meso njegovoj ekipi sutra za marendu. Naš sugovornik je inače u svome glazbarskom stažu svirao na nekoliko sprovoda kada su se na izričitu želju pokojnika svirale vesele koračnice.
Naravno da to nema nikakve veze s dužnim pijetetom prema pokojnicima u svakoj prilici, komentira autor, dopunjujući stihovima jednog velikog glazbara, Arsena Dedića, umjetničkog genijalca koji je prve javne nastupe na flauti odsvirao upravo na pokopima, što je uvijek isticao, doživotno surađujući sa ŠNG-om.
- Vidio sam grobara na sprovodu njegova druga/To što vidjeh na njegovu licu ne bijaše tuga - napisao je Arsen, želeći reći da je grobar profesionalac čak i na sprovodu svoga prijatelja.
- Takvi smo i mi glazbari, jednako kao i ukopnici iz "Čempresa", tvrtke koja upravlja sa šest groblja u gradskom okružju i radi to dobro, na zadovoljstvo građana - ocjenjuje autor.
Kvanj - vizionarski potez
Ono što Šibenik izdvaja od ostalih dalmatinskih sredina svakako je mogućnost kupovine novih grobnica, dodao je Gulin uz opasku da je izgradnja novog groblja Kvanj sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća s mogućnošću širenja bila upravo vizionarski potez tadašnje gradske uprave.
Da ilustrira koliki je problem s nedostatkom parcela za grobnice u drugim sredinama, u knjigu je Gulin uvrstio i oglas iz Njuškala u kome ponuđač mijenja grob na području Splita za luksuzni auto!
Najstarije šibensko groblje je u Mandalini, a najpoznatija je sv. Ana, pored tvrđave sv. Mihovila. Tu su pokopana trojica velikana koje je autor izdvojio kao "veliku trojku": Robert Visiani, botaničar svjetskoga glasa, Ante Šupuk, dugogodišnji gradonačelnik krajem 19. i u prvoj dekadi 20. stoljeća, vizionar i industrijalac koji je financirao uvođenje Tesline struje u Šibenik, te Vjekoslav Meichsner, inženjer koji je Šupukovu zamisao proveo u djelo.
Oni su težački Šibenik uveli u moderno industrijsko doba, kao što je otvaranje sv. Ane 1828. godine kao prvog komunalnoga groblja u gradu označilo novu eru u praksi pokapanja mrtvih. Dotad su groblja i ukopi bili svetim pravom crkava i samostana, a to je prvo ukinuo Napoleon dajući grobljima status gradske imovine, potom i Austrija svojim Građanskim zakonikom 1850. godine.
- To je i vrijeme nastajanja prvih obiteljskih grobnica, čega nije bilo dok se pokapalo u crkvenim dvorištima - napominje Darko Gulin.
S vremenom je opadala i uloga bratovština, društveno-vjerskih udruga vjernika vezanih uz lokalnu crkvu, zanimanja i nekog sveca.
- Šibenik je imao četiri velike bratovštine, a bratimi su i pokapali svoje članove. Pokopi nisu bili jeftini - dodaje pisac monografije, iznoseći podatak o jednom računu iz 1500 i neke izdanom bratovštini koji je pronašao u Državnom arhivu.
- Nakon jednog sprovoda popili su 300 litara vina, pa nije teško zaključiti da su sprovodi i tada bili skupi, jer je naravno, bilo i drugih troškova. U svakom slučaju, nakon slabljenja bratovština i prelaska groblja u komunalnu imovinu i mjerodavnost, prvo pogrebno poduzeće u Šibeniku krajem 19. stoljeća bilo je "Kolombo".
Imao je opremu za otmjene sprovode imućnih, čak s posebnim karocama za ispraćaj djece i nosačima kapse, odjevenim u kićene, admiralske odore. Vlasnik Kolombo je dobro radio, no bilo je puno onih Šibenčana koji nisu mogli platiti luksuzni pokop, pa je lijes na rukama nosila rodbina i ti su sprovodi bili gradski, društveni događaj s puno svijeta.
Danas je sve to manje važno, a udaljenosti od polazne točke sprovoda do groblja sve su kraće i kraće - govori Gulin, kao glazbar živi svjedok mijena koje je vrijeme donijelo i u pogrebne običaje.
Tko su rajnica i rajnik?
Odgovarajući na nepoznanice s početka teksta otkriva koga se nazivalo rajnikom ili rajnicom na šibenskim otocima: bila su to umrla novorođenčad, za koju se vjerovalo da će odmah u raj, pa se za njima nije ni tugovalo, a naziv torac odnosi se na veliki, do dva metra dug kandelir izdjeljan kao obli komad drveta na čijem je vrhu s ukrasnom krunom stajala voštana svijeća.
Torce se u sprovodima nosilo obično po tri sa svake strane lijesa, no taj je običaj iščeznuo, jednako kao i nošenje pokojnika na ramenima. I sviranje glazbe u većem sastavu na pokopima rijetkost je već tridesetak godina, a danas na ispraćajima sviraju usamljeni trubači, pjevaju klape, ili solistički sviraju i pjevaju gitaristi.
A kako je sprovod izvan Šibenika nerijetko izgledao sve do ne tako davnih vremena, opisao je među ostalima i Arsen Dedić u bilješci naslovljenoj "Slow motion" i ustupio je Gulinu, s kojim je godinama surađivao kao predsjednik ŠNG-a. Taj je zapis uvršten u monografiju o "Čempresima".
- Svirali smo na sprovodu u malom primorskom selu. Selo je bilo na poluotoku, a groblje visoko u brdima, udaljeno nekoliko kilometara. Krenuli smo ranije nego obično. Treba prijeći toliki put. Obred se mora obaviti prije mraka. Krenemo li uobičajenim korakom posmrtnoga marša, nećemo stići - zapisao je Arsen.
- Dok Glazba svira svi još idu mirni, ozbiljni i strpljivi, ali istoga časa kada Glazba utihne… počinje trka, svi ubrzaju korak a zatim trče uz brijeg kako bi stigli za vidjela… Udarac bubnja prekida trku i poslije prethodne trke ovo izgleda kao slow motion, usporenje na filmu…
Stigli smo u posljednjem trenutku. Tamno zelenilo čempresa već se prelilo u crno. Vraćamo se po mraku u selo. Večera je u kući pokojnika. Pršut i vino, a za glazbare dječake bevanda – zapisao je vječiti glazbar Dedić.
Šibenski tovernaši, čije izreke povezane sa smrću i sprovodima Gulin navodi u ovoj knjizi, dodali bi na to Arsenovo: "Boje biti živ, pa makar bija tak od bačve nego mrtav!"
Drugi bi otpovrnuo: "Boje biti mrtav pijan nego mrtav trizan!", a treći bi diskusiju zaključio s mudrošću da je boje umriti od litre nego od kapi! Sve se ionako slije u istu rijeku vječne prolaznosti.
U poglavlju "Smiješne priče sa sprovoda i oko sprovoda" Darko Gulin svjedoči o događaju u kojem je sudjelovao kao glazbar sredinom sedamdesetih godina.
Pogrebna povorka iz zasjede
- Tijekom sprovoda na otoku Krapnju u pogrebnu kolonu iz pokrajne se ulice ubacila još jedna žalobna povorka. Slučajno je to vidio netko od glazbara i javio kapelniku. Stala je glazba i cijeli sprovod dok se predvodnik raspravljao s ljudima iz ilegalne kolone: "Što je ovo, tko ste vi? Sviranje dvojici pokojnika nije isto što i jednome, treba to platiti!" I tako je nakon pregovora dogovoreno da će organizatori povorke iz zasjede platiti još pola iznosa za sviranje, što je svakom glazbaru značilo i toliko veći iznos novčane naknade (kote).
Kako je stari glazbar prvi put (raz)vodnija
Na sprovodu Mate Nikolića rečenoga Čunće sredinom sedamdesetih godina, inače starog glazbara i poznatog poštara, bilo je puno naroda, a svirali su i njegovi glazbari, zapisao je Gulin. Čunće, međutim, nije imao grobnice, nego su ga položili u zemljanu raku (u gnjilu) na Kvanju. Zbog obilne kiše minulih dana, u grobu je bilo pola metra vode što je netko od ljudi na sprovodu komentirao s riječima: "Eno judi, Mate vodni, prvi put u životu!"
Smrt je razvedrila glazbare
Prema svjedočenju liječnika dr. Vinka Batinice, glazbara iz razdoblja od 1953. do 1958., na Ivanju (27. prosinca) glazba je trebala odsvirati tri sprovoda u Šibeniku. Kada su došli na treći već se spuštao mrak, no kod pokojnikove kuće čekali su dugo, a da nitko nije znao zašto. Glazbari su već pomislili da nema nište od zarade za treći sprovod, naročito kada je došao glas da je pokojnik otvorio oči, pa je rodbina otišla po doktora Pasinija, da utvrdi istinu. Neizvjesnost je prestala kada je poznati šibenski liječnik pokojnika proglasio mrtvim, pa su se glazbari razvedrili. Sprovod je ipak obavljen, makar po mraku, no pokojnik nije bio ukopan, već je te noći kapsa ostala u kapeli sv. Ane na groblju.
Brkate žene
Joško Crnogaća, šibenski pogrebnik koji je za svoj posao nagrađen Plaketom Grada, izjavio je Gulinu u pero da je u svome radnom vijeku više puta brijao pokojnike, ali 2015. je u dva navrata morao obrijati i žene.
- Familije su tile da ih lipo uredin, tako da na oni svit odu bez onoga šta in je sigurno smetalo cili život!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....