Čudesan je Šibenik. Ima Aljošu Vukovića koji cilu reportažu može napisat u formi haiku poezije

Sjajan je Šibenik. Samo je valjda u njemu, tom mom gradu, moguće, da ti onako potnom, izmorenom od omarine, negdi onako oko jedanaest izjutra, a već je, velim, dobro ugrijalo i prigrijalo, priđe znanac i tutne u ruke kuvertu i kaže – 'Evo ti jedan mali poklon!'

I ode isto onako brzo i tiho kako je i otišao, a da mu se nisi stigao pravo ni zahvaliti. Niti znaš na čemu, dok ne otvoriš kuvertu. A u njoj mala, mića, sitna knjižica, na čijim koricama, na naslovnici s fotografijom iz Zagrebačke ulice, autorice Ivane Antić Stošić stoji ime Aljoše Vukovića i piše – 'Haiku iz moje kale'.

Je, baš je haiku, prvo je što si pomislio, i to ako ni po čemu drugom, a onda po formatu. Ali, nisu zaludu stari Šibenčani govorili, kako u malim bocama špirit stoji. Ni manje knjižice, ni većeg dara. Ni manjeg formata, ni većeg užitka. Jer, kad sam je otvorio, kad sam počeo listati, kad sam ušao unutra, ja sam se, da vam pravo rečem – izgubio.

Svaka čast Japancima

Da haiku? Svaka njemu čast, i svim Japancima, ali za mene je recimo ovaj stih nešto najšibenskije što sam pročitao zadnjih godina. I cijela jedna reportaža koja stane u jednu jedinu rečenicu – 'lito –/moja kala govori/sve beside svita'. Cijeli jedan film koji ti se počne vrtit prid očima, film šibenskog lita u Zagrebačkoj ulici, onoj u kojoj smo za vrime festivala diteta gledali filmove, i s prave i s krive strane platna, kako smo uspijevali. Ili kako smo vatali mista. A pokraj nas ljudi, gužva, šušur, žamor. I kala koja govori sve beside svita. Kula babilonska.

Ili drugi haiku, druga pjesnička slika, drugi memento, Mediteran, priča o ljubavi, nestajanju, rastajanju i sastajanju. Nečijim suzama – možda dječjim, zbog gubitka ptice – 'prazna keba/ dva grdelina opet skupa'.

A poslušajte, odnosno pročitajte tek ovu – 'posli litnje kiše/sunce srče/lokvu isprid kuće'.

Ili još bolje, sklopite oči, pa je pogledajte. Ili slušajte. Toliko je sugestivna da je ni onima s najmanje mašte neće bit teško nacrtati u glavi.

Čudesno je ovo Aljošino ljetno štivo, ova pitka knjižica, koju ja – o sramote – ne bih ni otkrio da mu ju autor nije sam tutnuo u ruku. A u njoj čudesne slike Šibenika, Dalmacije, Mediterana, onog koji je nekad bio, koji ne prolazi i koji će valjda uvijek biti - 'puna života/ ispod izgnjijalih škura/ smokva'.

Ona u kojoj bijančun što ga vidiš na zidu, priziva u sjećanje tovara, kojeg pomoću te slike čuješ. Sinestezija. Sjećanje na ditinjstvo – 'špinjača za ručak/ mater ditetu/ priča o Popaju.'

I sve si reka u te dvi tri riči. I čuješ vlastitu mater, i čuješ svoju dicu. I bude ti toplo oko srca, orose ti se oči. Uzdah ti se otme, digneš glavu s knjige, zaboraviš na vrućinu. To je prava poezija, to je prava literatura, to je autor, to je čudo. To je sve u dvi riči – Aljoša Vuković.

Nigdi viška, nigdi manjka

Čovik o kojem nećete čitati u novinama, jer on to neće, odbija pristojno, ali odlučno, ustrajno, pušta svoju poeziju da govori umjesto njega. I ona to radi zaista izvanredno. Ujedinjuje prošlost i sadašnjost, šibensku i inu.

Pa poslušajte je samo, jedan aktualan haiku, o obnovi šibenskih tvrđava – 'fortica/ umisto kaluna/ pucaju vidici. Divota! Sve rečeno, nigdi viška, nigdi manjka.

Velim vam, reportaža, s lica mjesta, u jednoj jedinoj rečenici, zgusnut dijalog, domaćina i udivljenog mu gosta. A pročitajte tek ovu – 'novo vrime/ brk ustupija misto/javnom bilježniku'.

Trebalo bi, zapravo, pored susreta klapa, za koje je isto napisao neke sjajne, velike pisme, organizirati u Šibeniku svake godine ponovno i javno čitanje Vukovićeve poezije kako bi svi skupa, u jednu toplu ljetnu večer, u onom istom ozračju s fotke Ivane Antić Stošić, mogli uživati u Božjem daru što ga tako pažljivo, ne rasipajuči riječi ni rečenice, pred nas stavlja pjesnik koji je već sada uvršten u Top 100 europskih haiku pjesnika, koji je dosad izdao sedamnaest knjiga i četiri slikovnice.

A živi među nama tako skromno i nezamjetno, kao da sve to skupa nije ništa, kao da to što on piše može svatko, i kao da mi takvih kao on imamo na desetke, stotine i iljade.

A nema ih takvih, kao što je Aljoša, ni među stotinu – i još nešto - milijuna Japanaca, baš puno. Onih koji su spremni biti i autoironični, pa napisati još jedan pravi, šibenski haiku, koji ni jednom Japancu ne bi pao na pamet – 'posli promocije/svi pričaju/ o fritulama.'

Ja bih u tom stom stilu još dodao jedan – 'posli svadbe/ svi pričaju/ o janjetini' Isto ka i posli Aljoše - o Šibeniku, lipoti, divoti...