"Uzvrat pogleda – kameni ogled", naziv je izložbe Tonija Živkovića, šibenskog slikara i riječkog asistenta na Katedri slikarstva na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Postavljena je u Galeriji svetog Krševana na Gorici i prva je samostalna izložba mladog umjetnika, a šibenska publika može je razgledati do 25. studenoga.
Nadahnuta Šibenikom i njegovom kulturnom baštinom, izložba je, otkriva Živković, planirana i rađena sa željom rođenom još dok je bio student upravo za Šibenik, odnosno centar grada; povijesnu gradsku jezgru i prostor u kojem je izložena, koji je i sam dio šibenske spomeničke baštine.
Biografija Tonija Živkovića otkriva zanimljiv podatak: rođen je 1996. godine u Zagrebu, no s hrvatskom metropolom za sada ga povezuje tek mjesto rođenja, a i to se dogodilo gotovo slučajno, objašnjava. Šibenik je po svemu njegov grad. Tu je prohodao, pohađao osnovnu i srednju školu, otkrivao svoj likovni dar. Iako ga je život odveo na sjever Jadrana, veza sa suncem srednje Dalmacije i Šibenikom, uvjeren je, trajna je za cijeli život.
Odlazak u Rijeku
– Šibenik je stvarno moj grad. Rodio sam se u Zagrebu, ali obitelj tu nije živjela. U Šibeniku sam završio osnovnu i srednju Tehničku školu, smjer arhitektonski tehničar u kojem ima crteža, premda više tehničkog, ali prošao sam kroz tu fazu geometrijskog, perspektive, dimenzija i tih stvari.
Izabrao sam to jer sam smatrao da sam tako najbliže umjetnosti, a da nije umjetnička škola koja mi je djelovala suvišno. Želio sam dobiti edukaciju i iz drugih predmeta, a ne samo likovnih. U Rijeku sam otišao 2015. i Akademiju upisao iz prve, a diplomirao sam 2021. godine. Iste godine ostao sam tu raditi kao vanjski suradnik asistent na Akademiji na slikarstvu. Ovu seriju radova napravio sam baš za Šibenik i Galeriju svetog Krševana. Taj mi je prostor bio poznat i u razgovoru s ravnateljicom Antonijom Modrušan bio je kao nekakav dogovor da se javim kada diplomiram. I javio sam se. Mislim da je izložba izvrsno upala u prostor galerije u centru grada zato što je upravo takva tematika – ističe Živković.
Ono što se kao ideja zametnulo još tijekom studiranja, počelo se realizirati posljednje dvije godine tijekom kojih je nastalo desetak velikih ulja na platnu od kojih je njih sedam izloženo u Galeriji.
Prigušena paleta
– Ova izložba nastala je iz mog stalnog vraćanja Šibeniku tijekom posljednjih sedam ili osam godina. Iz Rijeke bih dolazio gotovo svakih mjesec dana i iz te sam pozicije vidio drastične promjene grada u sezoni i izvan nje, odnosno ovisno o godišnjim dobima – objašnjava Živković. Zadovoljan je, dodaje, i kako je proteklo i kako je bilo posjećeno samo otvorenje, kao i reakcijama ljudi.
A one su, kako obično biva, različite, ali neovisno o dojmovima, posjetitelje čim zakorače u galeriju dočekuje iznenađenje.
Pod uvjetom, naravno, da im je poznato kako se Živković u svojim slikama bavi šibenskim kulturnim spomenicima. Iako se relativno lako mogu prepoznati naslikana pročelja, zvonici, crkve ili skulpture, Živkovićeva šibenska priča u mnogočemu je neočekivana. Njegova je paleta prigušena, a žuti i maslinasti tonovi iznenađujući u gradu kamenih spomenika i zgrada gdje se na prvu očekuju sjaj i blještavilo. Ali na Živkovićevim slikama, kako navodi Željko Marciuš, autor kataloga izložbe i muzejski savjetnik u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, turistički besprijekoran i pod lupom neizbježnih društvenih mreža zavodljiv izgled grada izgubio je blistavu krinku raskošne motivike i slikovitosti.
Baš tu drugu stranu blještave i bučne šibenske ljetne i turističke stvarnosti želio je pokazati Živković. Ona je, za razliku od prpošnog i nadasve površnog turističkog pogleda, stvarnija, pa utoliko moguće natopljena i melankolijom.
– Ovdje se radi o uzvratu pogleda kako je iz jednog mog i imputa kustosa Željka Marciuša, i nazvana izložba. Kad govorimo o kulturnoj baštini, pitanje je što je vidljivo, a što nevidljivo. Kulturna baština u zadnje vrijeme postaje prostor spektakla. Ono što je krajnje prepoznatljivo to je ultra vidljivo.
Najbolji je primjer sveti Mihovil koji sada već postaje ikona grada. Nastajanju mojih slika prethodile su šetnje gradom s fotoaparatom. Išao sam po turističkim rutama i tako snimio prepoznatljive motive katedrale. Jedan je i skulptura svetog Mihovila koju sam snimio iz žablje perspektive i na slici donosim samo njegovo lice s tim spuštenim pogledom, jer on s katedrale gleda prema dolje i izgleda kao da ima zatvorene oči – govori Živković.
Njegov hod po gradu nije se zadržao na uobičajenim turističkim pravcima. Zavirio je i u sporedne, manje ulice, gledao kroz odškrinuta vrata, snimao, a kasnije slikao sva ta pročelja i balkone. I zvonik Nove crkve, koji mu je bio posebno zanimljiv.
Prilagodba motivu
– Nova crkva i njezin zvonik u skeli meni je bio fascinantan. To je primjer nevidljivog u ovoj priči o kulturnoj baštini. Taj se zvonik doslovno ne može vidjeti s ulice iz grada već morate doći na neku povišenu točku. Netko tko kao turist razgledava grad, neće ga vidjeti, jer je ulica uska i zidovi su visoki.
Fascinantno je što oko njega stoji skela već pet, šest godina. Na katedrali bi se riješila u pet, šest mjeseci. Preko zime bi se sve napravilo, ali ne i ovdje. Nadalje, tu je i slika s motivom čovjeka na balkonu koji po ornamentima nije ništa posebno. Ali to je svakodnevica, ono što postoji iza kulisa spektakla koji se nudi i koji gledaju turisti – ističe Živković, uz napomenu kako na svojim slikama poseže za fragmentima, a ne svima i odmah prepoznatljivim cijelim spomenicima. Tako na njegovim slikama nema cijele katedrale, motiva koji je usađen od rođenja u svijest svakog stanovnika Šibenika, no naći će se skulpture Adama i lava s glavnog portala.
– Ova izložba reflektira mene kao autora, ali uvijek se prilagođavam motivu i temi kojom se bavim, kako likovno tako i metodom te tehnikom. Tako paleta boja na ovoj izložbi odražava grad i temu, što znači da sljedeći radovi ne moraju biti slični ni sa čim pokazanim na ovoj izložbi – zaključio je Živković, ističući kako je izlagačka djelatnost ono u čemu prepoznaje i vidi sebe u budućnosti.