Znaju za hobite, ali za šibenskog vampira mladi Šibenčani nikad nisu čuli!

Tko danas od djece i mladih nije čuo za hobita Bilba Baggins, čarobnjaka Gandalfa ili Igru prijestolja! Ali ako te mlade ljude upitate znaju li legednu o Stani i Pavlu, zaljubljenom paru iz Rupa, jesu li ikada čuli za šibenskog vampira ili kravave Nakićeve svatove iz Petrova polja, odgovor je ne, pojma nemaju!
Dobro je to poznato mladoj šibenskoj magistri etnologije i kulturne antropologije Sandri Barešin koja je nakon diplome uspjela u Muzeju grada Šibenika završiti jednogodišnje stučnog osposobljavanje, ali ni nakon položenog stručnog ispita nije mogla naći posao u struci, pa trenutačno radi u jednom dućanu. No, to ju nije obeshrabrilo da kao volonterka radi s primoštenskim čipkaricama, priređuje izložbe, istražuje narodnu predaju te prikuplja priče i legende s područja Šibensko-kninske županije. O tomu rado drži predavanja i vodi radionice, pa je tako i ovog ljeta sudjelovala na MDF-u i festivalu narodnih priča, mitova i legedni Legendfestu u NP Krka. Tema festivala bile su vile, a u NP Krka nalaze se ostaci Vilin grada poznatog i kao utvrda Bogočin.

Nesretni ljubavnici

– Legenda o Vilin gradu, tj. Bogočinu, jedna je od najpoznatijih narodnih priča šibnskog kraja. Zapisao ju je don Krsto Stošić, kao i priču o Kuli uzdaha. Još su jednu priču pričali naši stari, a znam da su za nju čuli i neki moji vršnjaci. Riječ je o nemilordnim hajducima, odnosno Nakićevim krvavim svatovima koja je vezana uz drniški kraj i zapisao ju je Jakov Gotovac – reći će Barešin.
Možda nisu tako bajkovite poput nekih razvikanijih "uvoznih" priča i možda u njima, za dašnji ukus, ima puno krvi i nasilja, ali zato nisu ništa manje zanimljive i,što je važnije, reći će Barišin, nezaobilazne su u očuvanju vlastitog identiteta.
– Zanimljivo je da je Vilin grad dobio to ime iako u toj priči nema vila. Otkud taj naziv, teško je objasniti. Možda je to vezano uz to da su vile tajanstvena bića za koja ljudi nisu znali postoje li ili ne, pa se oko te tajanstvenosti dodatno pletu svakojake priče – objašnjava Barešin.
A priča o Vilin gradu, dodaje, govori o tomu kako je bogati otac organizirao svatove za svog sina Bogdana i njegovu izabranicu Miljevu. Ali u trenutku kada se povorka približavala Bogočinu došao je krilati zmaj, ugrabio djevojku i odveo je u jezero Brljan. Za njom je potrčao Bogdan i skočio u jezero kako bi je spasio. No, mladić se utopio, a otac je od tuge razrušio Bogočin, ostaci te utvrde i danas su vidljivi, te sagradio samostan Arhanđelovac, danas Manastir Krka, kako bi se redovnici molili za dušu njegova sina i njegove nesuđene nevjeste. Također, u kulama Čučevo i Nečven koje se nalaze na suprotnim obalama Krke, zazidao je dvije djevojke te izgradio most na rijeci za koji se morala plaćati mostarina, a to su bile dvije suze.
– Legenda dalje kaže kako su Miljevci ime dobili upravo po nesretnoj Miljevi, a po njenoj majci Čiki nazvana je rijeka Čikola – objašnjava Barešin.

Šibenski kodlak

Za razliku od šibenskih otoka i Zagore koji se mogu pohvaliti daleko bogatijom narodnom predajom, sam Šibenik je do danas sačuvao tek priču o majci i kćeri Dobri i Mrni optuženim da su bile vještice, ali su lomaču izbjegle pobjegavši iz grada. Osim šibenskih vještica preživjela je i legenda o "kodlaku"!
– U Šibeniku nisu govorili vukodlak, nego je to biće poznato kao kodlak, a zapravo je riječ o vampiru! Priča kaže da su Šibenčani smatrali da je za širenje kuge po gradu u vrijeme Kandijskog rata bio kriv živi mrtvac pokopan na groblju kod Gospe vanka grada. Šibenčani su čovjeka iskopali iz groba i u srce mu zabili glogov kolac, a kako je on zapravo umro od kuge, vađenje njegova tijela iz groba pridonijelo je širenju kuge po gradu – navodi Barešin i ističe kako etnografi i etnolozi i danas imaju puno posla kada je riječ o prikupljanju i bilježenju tih starih priča i legendi. Zato je važno obilaziti teren i razgovarati s ljudima, mahom starijim, koji ih se još sjećaju tih priča.
– Ugavnom su bake te koje su pričale takve priče. Iako ima dosta zapisanog materijala, još je puno toga ostalo nezapisanog. Ja to radim volonterski, a jednog dana voljela bih te priče i objaviti uz ilustracije kako bi bile zanimljive i privlačene novim generacijama – zaključuje Barišin.