Zvonimir Buljević bio je književnik i fotograf, splitski. Nešto manje od dvadeset godina nakon njegove smrti, u Galeriji umjetnina u njegovom su mu gradu priredili izložbu fotografija, potaknuti, pišu, činjenicom da njegovo djelovanje na području fotografije polako pada u zaborav. Okušao se, čitam, i u apstrakciji, no izložbu vidljivo nose splitske teme.
Fotografija Prokurative, crnobijela, a očito je ustao u ranu zoru da bi snimio ovaj prizor, bilježi u daljini usamljenog čovjeka, gotovo pa pognutom pod lukovima ispod kojih prolazi. Fotografija Stolica, koju je snimio 1965. godine, podsjetila me iz nekog razloga, sličan osjećaj pruža, kao dio fotografija koje je snimao njegov sunarodnjak, Mario Lalich, nažalost prerano preminuli fotograf. Snima puža na palcu Grgura Ninskog Ivana Meštrovića, golemom palcu, koji se ovako čini i još većim nego što je. Čovjek i arhitektura neke su od tema koje su ga snažno motivirale, kao što je na fotografiji "Na stepenicama", 1967. na kojoj su žena i dijete, a koja mi se, od onih koje sam imala prilike vidjeti, najviše dopala.
Biografija mu kaže da je rođen kraj Omiša, radio je u Urbanističkom zavodu Dalmacije, u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, ne čudi, stoga, njegov odnos prema baštini, kad snima, vidljivo je to iz rukopisa. Radio je za čitav raspon novina, u Nedjeljnoj Dalmaciji godinama je objavljivao kolumnu Tragovi. Objavio je desetak knjiga, jedna od njih, knjiga "Između jučer i sutra: Uvijek je sada i svugdje je ovdje". "Naročito kad umreš" izdana je posthumno 2011.
Pored terenskih obilazaka Dalmacije, na stručnim je i privatnim putovanjima obišao mnoga mjesta i krajeve diljem Europe i Male Azije, redovito se vraćao sa sjajnim fotografijama.
Kustosica izložbe je Iris Slade, ona vidi poveznicu s Giorgiom de Chiricom. Dakako, ponajviše u prvoopisanoj fotografiji. Ali i s nezaboravnim Nenadom Gattinom.
Snimio je i Crveni peristil, slučajno, dok je odlazio na posao, u siječnju, 11. siječnja 1968. godine. Ova će umjetnička akcija, ispočetka tajna, kasnije su ipak isplivali protagonisti, s vremenom postati kultna.
Našli su se na njegovim fotografijama, potom, Ivan Meštrović, Ante Kaštelančić, Jakov Pavić, Vasko Lipovac, Stjepan Gunjača, Miljenko Smoje… Slade navodi i da je "tijekom Domovinskog rata je, krajem 1991. i početkom 1992. godine, s puno empatije i emotivnog angažmana snimao hrvatske branitelje, ponekad s nervom novinarskog fotoreportera (Kapa mrtvog prijatelja, 1992., Bez naslova, 1992.). I nastavlja: "Fotografirajući svoju obitelj i vlastiti lik realizirao je nekoliko upečatljivih fotozapisa poput portreta svoje lijepe supruge (Dinka s blizankama, 1969.) i Autoportreta (1975.). Od 1969. godine značajna dionica opusa posvećena je Ivani i Zrinki, kćerima blizankama, koje je na različite načine snimao u svim fazama odrastanja, još od najranije dobi.
Čitamo i da je Starica bila njegova najdraža fotografija. Snimio ju je u Primoštenu 1973. godine, u trenutku dok se pogrbljena žena udaljavala od nasuprotno povijenog nejakog stabla.
I ona je, među svim tim fotografijama, sumirala jedan duh Dalmacije, nostalgiju za prošlosti. I To je razlog, valja vjerovati, zašto mu je bila važna, piše Jutarnji list.