Sićaš li se ti, Ante, kad smo ono gostovali u Drnišu, a Krešo Zorić svom snagom tresnuo na guzicu. I sad, normalno, publika se smije, misli da je to u scenariju, ali nije. Krešo se diže i veli publici:
– Sram vas bilo. Ja se ubija, a vamin smišno!
– Naravno, tek onda je otpočeja pravi smij, počeli smo se smijat s publikon i mi svi na pozornici. Svi osim Kreše, naravno! – govori Milan Lalić Anti Baraniću koji se ne sića tog detalja, ali se sića da je upravo u tom trenutku on tražio zlato zatrpano u "pesku" – jer se predstava zvala "Zlatni pesak". Glavni glumac, koji je glumio šerifa, također zapeo i opružio se po pozornici koliko je dug i širok, ali je opet pitao: – Tko je to pufao?
I sad, to šta je zapeja i to što nije zna reć "c"' meni je to toliko smišno bilo da san se ja davija od smija, nisan se nikako moga zaustavit, suze su mi išle. Režira je neki režiser koji je doša iz Ateljea 212 iz Beograda, sad se više ne sićan koji, ali sićan se da je Neva Belamarić igrala udovicu, a ja san nju smiriva "Nemoj majko, nemoj majko" kao njezin sin Mića. I to san radija tako žvelto, energično, da mi je jednog dana rekla:
– Slušaj Ante, moreš li ti to malo odglumit, to potezanje. Dolazin kući sva puna modrica, muž mi je već posta sumnjiv!. E, lipa vrimena, lipa moja Neva, lipo naše kazalište lutaka, lipa naša mladost šta je više nema...
Grbčev maštel
Eto, tako su se meni raspekmezili, samo šta se nisu rasplakali moj kolega fotoreporter Ante Baranić i njegov stari prika i kolega iz nekadašnjeg kazališta lutaka Milan Lalić, dok smo zajedno bauljali po gradilištu parkirališta što ga upravo ovih dana radnici TEC gradnje ravnaju za potrebe poduzeća Gradski parking u Ulici Matije Gupca.
Po zvizdanu između bagera njih su se dva okretali kao da nikog drugog nema i pričali "Ode je bila pozornica"... "A ode su bila vrata, evo ih još su tu! Ne, nisu to ta, to su druga..." A onda su na zidu vidili neke crtarije i raspametili se, kao Champollion kada je otkrio hijeroglife u dolini Nila.
– Zdravko, dođi, vidi... pogledaj, ovo je sve šta je ostalo od kazališta lutaka u kojem smo nas dva glumila. I Neva Belamarić, i sad ona se u jednom momentu iđe ubit. Skače kroz prozor u rijeku. I šta je sad naš majstor scene, stari Grbac napravija – jedan maštel, lukšijaču punu vode i jedan komad cakla. I onda bi on lupnija tin komadon cakla iza scene, publika bi čula kako se razbija – to ka da puca prozor – a onda bi komad panja pa u tu lukšijaču s vodon i čuješ pljusak. I na taj zvuk, jedan od oficira bi reka "Utopi se!" I to bi bilo nešto strašno!
Ali, u ti dan Grbac je falija maštel, tako da je s onon cipanicon potega u pod, i umisto pljus čulo se – tuk, tuk, tuk, tuuk. Kad je ovi rodijak reka "Utopi se" ja nisan moga od smija. Ali, to je već bilo kada je u kazalištu lutaka bila ta omladinska scena, koju je u Šibeniku pokrenija čuveni glumac Ilija Ivezić, koji je glumija u profesionalnom kazalištu, a u kazalištu lutaka bija je direktor i redatelj. Bilo smo tamo Gustav Červar, poznati šibenski arhitekt, pa Milan Lalić... Saša Binder, koji je bio glumac u šibenskom narodnom kazalištu, a u kazalištu lutaka je režirao, i dobro je crtao. Meni je moj prijatelj Boran Karađole, čiji je ćaća iza rata bija jugoslavenski konzul u San Franciscu slao iz Amerike stripove: Tim Taylor, Mickey Mouse... E, onda bi Saša Binder po kazalištu slika te likove. Sve smo sami u njemu radili! Imali smo dobre meštre, Beban Antu, Šestan Antu, Jovu Ležajića... – nabraja Ante.
Teatar uvijek pun
Milan se sjeća da je u Šibeniku tih 50-ih godina bilo i jako profesionalno kazalište s čitavim nizom poznatih glumačkih imena – Zvonko Lepetić i Ilija Ivezić sa suprugama, koje su također bile glumice, Marijana Fuček, Neva Belamarić, Branko Matić, Joso Vikario, Krešo Zorić, Saša Binder, Borovije Boro Glazer... U kazalište lutaka dolazili su profesionalni režiseri, ili glumci koji su režirali, profesionalno tehničko osoblje, a mi smo također imali dobar honorar. Sićan se da je Anđelka Babačića ćaća ima kao lučki radnik 18 iljada dinara, a da je Anđelko, koji je također bija s nama u kazalištu, prima misečno devet iljada dinara honorara. Pola njegove plaće na lopati! To je za nas koji smo imali 15-16 godina bila Amerika, mi smo išli u srednju školu, Milan je iša u prvu godinu učiteljske škole. Onda je poslije došao i Festival djeteta, pa Centar za kulturu, to je bila negdje 1956., 1957. godina, sudjelovali smo na otvaranjima festivala. Teatar u kazalištu lutaka uvijek je bio pun. Davali smo predstave za dicu, pa su sve šibenske škole kroz njih dolazile i prolazile... – kaže Ante. Godišnje je bilo šest-sedam premijera, a predstave su bile – svaki dan.
Ukratko, nema u Šibeniku diteta iz tog doba koje nije prošlo kroz tu zgradu šta je ovih dana srušena. A u njoj je poslije bila i Mjesna zajednica, pa je pod tim imenom MZ bila poznata i kao disko, klupska scena u kojoj su svirali mladi šibenski rock bendovi. Dio nje je srušen već u ratu, kada se rekonstruiralo križanje kod Dedinja, kada je uklonjen zid šibenskog zatvora, a zadnji dio – ostatak ostataka – evo sada.
'Ko je sve bija?
– Naš život je bija lip. Mi smo baratali tim lutkama, ginjolima koji bi se vidili na pozornici... A iza paravana bi se zajebavali, štipali, potezali, pravili dišpete, ka prava dica. Ukratko, kazalište lutaka su ugasili sredinom 60-ih – nisu se Ante i Milan mogli usuglasiti je li to bilo 1963. ili 1965. godine. Ali tako je to u Šibeniku, godine su uvik fakultativne. Oni se samo sićaju da im je bilo lipo, i da su bili mladi. A kazališna scena u Šibeniku tih godina izuzetno živa i poletna, takvo je to vrime bilo. Pa su nastavili glumiti, u kazalištu mladih.
Bili su u Čehoslovačkoj kada su Rusi intervenirali, ali oni se otamo sićaju samo toga da su svi zurili u starog Zeca koji je došao u žutoj košulji s kratkin rukavima. Jer je u Šibeniku već bilo vruće, a tamo su se još nosile jakete.
'Ko je još bija s nama u kazalištu lutaka? Jere Mrndže je bija s nama, kasnije je posta tajnik Milke Planinc, poznate političarke, predsjednice SIV-a, tadašnje jugoslavenske Vlade. Pa Matilda Stošić, poslije Gracin, pa Mate Gulin, pa Marijan Blaće koji je poslije bio profesionalac u Kazalištu lutaka u Zadru.
I Milena Lakić, poslije Dundov, koja je postala direktorica Kazališta lutaka u Zadru. Pa Slavko Babačić, pjesnik, koji je kasnije bio profesionalni glumac u kazalištu lutaka u Splitu, pa Nada Kokić, od profesora Kokića sestra koja je igrala s nama u "Čarobnjaku iz Oza".
Pa već spominjani Anđelko Babačić, koji je kao glumac amater ostavio duboki trag u šibenskom kazalištu, i to ne samo kao glumac nego i tehničar, meštar svjetla i tona, reflektora i mikrofona, bravarije...
I mogla bi se o njihovim uspomenama ispisati enciklopedija a ne ovo teke novinskog prostora, no kome je do ozbiljnih podataka kad te Anđelko u svom Podgrebenu počasti rakijom, uz prigodnu pjesmicu "Ako oćeš travaricu, metni palac poda cicu, malin prston pod guzicu, i natoči rakijicu!" Živili!
