Danas slavimo kršćansku mučenicu; Evo kako joj se pjevalo u starom Šibeniku: Sveta Luce ključarica, do Božića dvanajstica

Novo vrijeme, novi običaji. Blagdan svete Lucije koji katolici slave 13. prosinca nekada je bio važan i za Šibenik i šibenski kraj, kao uostalom i za cijelu Dalmaciju, a osobito su mu se radovala djeca jer im je ta svetica donosila darove. Danas je, međutim, svetu Lucu "izgurao" sveti Nikola. Taj zaštitnik putnika, mornara i pomoraca, djece i nemoćnih obilazi dječje vrtiće, trgovačke centre, gradske trgove i ulice, a njegovu dolasku, zbog darova, najviše se raduju najmlađi. Pišu mu pisama i hvale se da su bila dobra, uče o njegovu životu, crtaju ga i s radošću iščekuju, dok blagdan sv. Luce polako pada u zaborav.

Međutim, u starija vremena, kazuje šibenska etnologinja Marija Krnčević Rak, bilo je drugačije. Djeca šibenskih težaka darivana su za Svetu Luciju, a samo su oni imućniji svojoj djeci poklone ostavljali i za Svetog Nikolu.

Ali, u tim mijenama ništa neobično nije, niti je to šibenska posebnost. Tradicijska kultura, pa tako i hrvatska, reći će stručnjaci, podložna je promjenama. Ona nije statična i zauvijek definirana, već je proces te je izložena svakojakim utjecajima, nezaobilazno i političkim. Običaji se razlikuju od kraja od kraja, mijenjaju se i prilagođavaju potrebama zajednice, pa tako i oni vezani uz Svetu Lucu. Ni Šibenik, naravno, nije izuzetak.

Mučenička smrt

– Djeca bi nekoliko dana prije samog blagdana sv. Luce znala govoriti: "Sveta Lucija, mama mia, porta bomboni a la kalca mia!" ili "Sveta Luce nosi ključe i otvara kamare, nosi dici darove", kao i "Sveta Luce ključarica, do Božića dvanajstica". I dok je poklone za Sv. Nikolu u imućnijim gradskim obiteljima u pravilu ostavljala muška osoba – otac, djed ili stariji brat, za Sv. Lucu red je bio na majkama, odnosno bakama ili starijim sestrama. Uoči Svete Luce djeca bi pripremala po jednu kalcu (čarapu) ili kalcetu (kratku čarapu), te ih vješala prije spavanja na vrata sobe, na prozor ili krevet – govori Krnčević Rak.

Sveta Lucija, sicilijanska djevica iz Sirakuze, zaštitnica je vida, krojača i kovača. Običajima i simbolikom te svetice bavila se, kaže Krnčević Rak, i istaknuta hrvatska etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin koja u svojoj "Knjizi o Božiću", u kojoj se piše o Božiću i božićnim običajima u hrvatskoj narodnoj kulturi, navodi legendu prema kojoj je sv. Luca mučenički umrla 304. godine nakon što je na grobu sv. Agate tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Budući da je odbila ruku svog poganskog prosca, on ju je prijavio vlastima kao kršćanku. No, lomača na kojoj su je htjeli spaliti, nije joj naudila, pa joj je krvnik mačem probio grlo.

Zato se često prikazuje i s probodenim grlom. Prema drugoj legendi koju navodi i Rihtman-Auguštin, dodaje Krnčević Rak, sv. Luca sama si je iskopala oči i poslala ih neželjenom proscu, ali joj je Marija podarila još ljepše oči. Zbog toga ova se svetica često prikazuje kao nebeska zaštitnica i ozdraviteljica vida, pa na umjetničkim slikama često drži pladanj s očima.
Istražujući narodne običaje, etnolozi su zabilježili i jedan zanimljivi s otoka Zlarina.

– Večer prije blagdana djeca bi, odlazeći na spavanje, pod jastuk stavila čarape, jer su očekivali da im sv. Luca donese darove. Ujutro bi u čarapi osvanula šiba, a dobra djeca dobila bi i suhih smokava, bajama, oraha, jabuka ili čak i kupovnih slatkiša. Onda bi djeca jedna drugoj pokazivala što su dobila – govori Krnčević Rak.

Sv. Luca, napominje šibenska etnologinja, darove je ostavljala u čarapi, dok je cipela ili čizmica bila rezervirana za sv. Nikolu. Danas se i to promijenilo, a opća komercijalizacija svega i svačega rezultirala je i time da rijetko koje dijete još čisti i glanca svoje čizmice jer se odavno već na svakom koraku mogu kupiti svakojake vrećice za darove u obliku čarape ili čizme. Imovinsko stanje roditelja, kako danas, tako i prije, ipak utječe na količinu i izbor darova.

Za zdravlje očiju

– Darovi bogatijih majki u Šibeniku, uglavnom onih iz građanskih obitelji, često bi se sastojali od slatkiša, ali i zlatnine, dok bi kod siromašnijih majki bili skromniji: koji put samo kolačić, jabuka, bombon. A ne tako rijetko i samo koja kocka šećera i po koja suha smokva – napominje Krnčević Rak.

Kako je to darivanje u težačkim obiteljima nekada izgledalo zorno je još 90-ih godina ispričao Ivo Ercegović Kutlić, Šibenčanin rođen na Gorici u težačkoj obitelji. Svoja je sjećanja, objašnjava Krnčević Rak, u mikrofon izrekao njezinu kolegi Jadranu Kali i to je kazivanje dio bogate građe koju čuva Etnografski odjel Muzeja grada Šibenika.

– Svetoga Nikolu, rekao je tada naš kazivač, prije se, a riječ je o prvoj polovici prošlog, 20. stoljeća, malo slavilo u težačkim kućama, odnosno on djeci nije nosi darove. On je, govorio je Ivo Ercegović Kutlić, bio "gospodski" svetac. Ljudi su i tada išli u crkvu sv. Nikole u Starom gradu na misu, pa tako i njegova obitelj, ali na Gorici se slavila sveta Luca. U tom dijelu grada postoji i benediktinski samostan sv. Luce i uz njega jedina crkva u gradu posvećena toj svetici. U njegovoj obitelji na Gorici slavila se sveta Luca. Na njezin dan, 13. prosinca, djeca s Gorice, kako navodi Kutlić, išla bi na misu. Vodile bi ih matere da se mole sv. Luci za zdravlje očiju – pripovijeda Krnčević Rak.

No, koliko god se običaji mijenjali, pa je danas svetu Lucu zasjenio sv. Nikola, barem kada je riječ o darivanju djece, jedno se ipak nije promijenilo. Šibenčani, naime, tog dana siju božićnu pšenicu. Uostalom, taj blagdan i u drugim krajevima Hrvatske uzima se kao posljednji rok kako bi za Božić, u jeku zime, ljudi u svojim domovima imali zeleni snop mladoga žita.