Tvrđava sv. Ivana, mnogim Šibenčanima poznatija kao Tanaja (premda će stručnjaci reći kako se taj naziv odnosi tek na jedan njezin dio – kliješta, najveći je spomenik kulture u Hrvatskoj na kojem se trenutačno rade opsežni konzervatorsko-restauratorski radovi. Zaštita i obnova najveće šibenske utvrde, gradnja koje je počela davne 1646. godine u vrijeme Kandijskih ratova i opsade Osmanlija, intenzivno se odvija posljednjih godinu i pol, nešto kasnije negoli je počela realizacija europskog projekta revitalizacije tvrđave na kojoj će niknuti novi atraktivni, komercijalni i edukativni sadržaji koji bi trebali, kako ističu u gradskoj upravi, dodatno osnažiti poziciju Šibenika kao poželjne kulturne turističke destinacije.
Posljednjih smo mjeseci pak svjedočili svađama i sudskim tužbama između Grada Šibenika kao investitora i autora projekta zagrebačkog arhitekta Borisa Ilekovića i njegova arhitektonskog ureda "Vulin i Ileković" oko toga tko krši zakon i krade tuđe projekte. Teške su riječi pale, a Ileković je čak sudskim putem ishodio zabranu nastavka radova na tvrđavi. Gradonačelnik Željko Burić prozivao ga je pak da je odugovlačio sa završetkom projektne dokumentacije zbog čega i radovi na tvrđavi kasne, a nije propustio ni spomenuti kako je Ileković svoj rad masno naplatio. Ipak, bura se brzo stišala, a sukobljene strane, barem kako Burić tvrdi, sklopile su primirje. Ni rokovi dovršenja obnove ne moraju više zabrinjavati građane. Sve je počelo još 2016. i prema tada potpisanom ugovoru tvrđava je trebala biti otvorena za javnost u rujnu 2019. godine. Ti su se rokovi kasnije još nekoliko puta pomicali, da bi Burić za nedavnog obilaska radova, izjavio kako će sve biti gotovo za oko pola godine, tj. do kraja rujna i Dana grada Šibenika.
Maleni kamenolom
U sjeni svih tih događanja, tiho i bez većih problema, odvijala se konzervacija, rekonstrukcija i konstruktivna sanacija tvrđave i njezinih bedema. Zavidna količina kamenja i morta već je utrošena, a prema riječima arheologa dr. sc. Marka Sinobada iz šibenskog Konzervatorskog zavoda koji, zajedno s kolegama dr. sc. Ivom Glavašem, povjesničarom umjetnosti i arhitekticom Živanom Stošić, obavlja konzervatorski nadzor, tvrđava je na trenutke sličila i na maleni kamenolom. Gotovo na svakom uglu majstori su obrađivali kamen, a koliko god se za obnovu i rekonstrukciju bedema koristio izvorni kamen koji se urušio i ležao je u podnožju zidina, te se je kamen i vadio na tvrđavi, potreba je bila puno veća, pa se kamenje dovozilo i iz okolnih kamenoloma. Na tvrđavi je do sada utrošeno i najmanje deset šlepera prirodnog hidrauličnog vapna koje se, baš za potrebe ovog spomenika kulture, uvozilo izravno iz Italije. Takvo se, starinsko vapno, reći će Sinobad, u Hrvatskoj ne proizvodi, a ako bi ga možda i moglo zamijeniti gašeno vapno, moralo bi odležati najmanje šest mjeseci. Ali ni tada, svi koji se u zemlji time bave zajedno ne bi mogli proizvesti toliko vapna koliko šibenskoj tvrđavi treba!
- Mi smo do sada završili gotovo sve bedeme kliješta, osim na uglovima gdje su postavljani veliki kameni blokovi od nekoliko stotina kilograma, čak i do pola tone. Također, konzervirani su zapadni i sjeverni bedemi zvijezde, onog dijela koji ljudi obično percipiraju kao samu tvrđavu. Dužina zida kliješta je 500 metara, a zvijezde 350. To se možda neće činiti puno, ali ako znamo da su zidovi u prosjeku visoki sedam do osam metara, a na zvijezdi i do 10 metara, dobije se ogromna površina zida. Ukupna površina tvrđave je 18.000 četvornih metara, od čega se 4000 metara četvornih odnosi na samu zvijezdu, odnosno najuži dio tvrđave. Sve to govori o obujmu samih radova. Koliko mi je poznato, ovo su najveći radovi na nekom spomeniku kulture trenutačno u Hrvatskoj – kaže Sinobad.
Arheološka istraživanja
I tu nije kraj intrigantnim detaljima. Za razliku od svojih prethodnica, Sv. Mihovila i Barone kod kojih je to izostalo, a obnovljene su također novcem iz europskih fondova, Tvrđava sv. Ivana jedina je na kojoj su obavljena zaštitna arheološka istraživanja. Bez njih nema ni kvalitetne restauracije, ali ni preciznijih saznanja o prošlosti i gradnji same utvrde.
- Do sada takvih istraživanja nije bilo, a dala su važne rezultate za povijest tvrđave i materijal za analizu znanstvenicima koji će se time dalje baviti. Imali smo neke povijesne sinteze koje su radili kolega Joško Ćuzela koji je magistrirao na šibenskom fortifikacijskom sustavu, a prethodno se time pionirski bavio don Krsto Stošić. Uvođenje novih sadržaja na spomenik kulture, a to je uvijek osjetljivo, ovakva istraživanja omogućuju da te nove sadržaje uklopimo najbolje što se može. Europski projekti su takvi kakvi jesu i uvijek traže razne sadržaje kako bi projekt bio održiv, odnosno komercijalan, a mi konzervatori nastojimo u tomu izvući ono najbolje za kulturno dobro. Zaštitna istraživanja rade se na onom dijelu spomenika koji je najugroženiji projektom koji se na njemu izvodi. Tako smo u kliještima otkrili jedan fortifikacijski element - revelin zbog čega se i projekt morao naknadno izmijeniti, pa su smještajni kapaciteti smanjeni, jer bi u protivnom taj objekt nalegao na revelin i time ga izravno ugrozio – naglašava Sinobad i dodaje:
- Zaštitna istraživanja važna su i zato što se ne možemo bazirati samo na povijesne izvore i kartografiju jer iz njih ne možemo saznati je li nešto bilo postojeće stanje ili je bilo samo projektirano, a ako jest i projektirano ne znamo je li ikada bilo izvedeno. Ali, arheologija je i destruktivna jer kada se nešto iskopa i prekopa, to je nepovratno izgubljeno. No, arheologija nisu samo strukture koje pronađete pod zemljom, nego i slojevi do kojih dođemo, a govore nam i o dataciji.
Tvrđava sv. Ivana, međutim, podvrgnuta je i drugim "specijalističkim pregledima". Među ostalim obavljena su geofizička istraživanja, a utvrdu je pregledao i speleolog. "Tajni" prolaz kojim su se od talijanskog bunkera uz glavni ulaz tvrđave do nekadašnjeg nogometnog igrališta provlačile generacije i generacije šibenske djece, sada je dokumentiran i snimljen, a Sinobad vjeruje kako će jednom postati i dodatna turistička atrakcija. Tunel koji prolazi ispod cijele zvijezde probijen je kroz živu stijenu, visok je oko dva metra te gotovo isto toliko širok.
Crvene fuge
Također, žbuka je kemijski analizirana te je otkriveno kako je izvorno bila crvenkasta zbog komadića opeke koji su u njoj pronađeni. Zbog toga su fuge na zidinama sada ponovno crvene boje, a zahvaljujući endoskopiji bedema, oni su konstruktivno sanirani. U osobito lošem stanju, reći će Sinobad, bili su zidovi kliješta. Taj se dio tvrđave prestao koristiti još u 18., odnosno 19. stoljeću nakon čega biva prepušten zubu vremena. Sa zvijezdom je situacija nešto drugačija, budući da je u funkciji bila i u 20. stoljeću, pa su i zidine tog dijela tvrđave bile bolje sačuvane.
I dok će kliješta dobiti posve drugačiji izgled, prvenstveno zbog objekta u kojem će biti smješteni mladi gosti i polaznici edukativnog kampusa, na zvijezdi neće biti nikakve nove gradnje. Štoviše, neke zgrade su i srušene kako bio se tvrđavi, unatoč odašiljaču koji tu ostaje tko zna do kada, vratio izvoran izgled.
- Ništa na tvrđavi nismo radili napamet. Nijedan element koji smo tamo napravljen nije izmišljen, nego smo potvrdu za sve imali u istraživanjima: povijesnim i arheološkim – naglašava Sinobad i kao primjer takvog rada navodi rekonstrukciju grudobrana na dijelu zvijezde koji gleda prema Meterizama. Da je na tom mjestu stvarno i postojao, pokazala su arheološka istraživanja: bio je dug 250 metara, širok 2, 5, a visok 1, 6 metara s otvorima za artiljeriju. Na zvijezdi smo našli i izvornu mletačku barutanu i jednu manju koja je kasnije nastala, ali koju nećemo moći rekonstruirati jer za to nemamo sve potrebne elemente – otkriva Sinobad napominjući kako mu je kao konzervatoru osobito važno da se sve izvorno ostavi što je moguće više.
Pa, jednom kada tvrđava bude otvorena, a posjetitelji se budu pitali, primjerice, zašto bedemi izgledaju kao da imaju "tašele", Sinobad će im uvjerljivo odgovoriti: a zašto bi se uklanjali stari, izvorni elementi i mijenjali novim samo zato da bi boja bila ujednačena! Takvo šminkanje i uljepšavanje, zapravo je krivotvorenje i degradacija samog spomenika. Tvrđava sv. Ivana, ako se pita Marka Sinobada, to svakako ne zaslužuje.