Još je u bivšoj državi vladala mantra kako "mi" ne možemo konkurirati Nijemcima u proizvodnji automobila, Japancima u elektronici, Šveđanima u proizvodnji kvalitetnog čelika, nego "mi" moramo proizvoditi nešto svoje, nešto što nitko drugi ne proizvodi. Samo, nikako odgonetnuti što je to nešto. Tako se to nešto pretvorilo u ništa, kao i uvijek kad "mi" - kako jučer, tako i danas - krenemo izmišljati toplu vodu. Japanci nisu izmišljali toplu vodu, nego su išli vidjeti u čemu je najveća zarada. Pa su skužili da je kilogram krumpira deset jena, a kilogram potrošačke elektronike – tisuća jena. Ili eura. I da za jedan PlayStation možeš kupit vagon krumpira.
Južna Koreja, Kina...
Pa su počeli proizvoditi ono u čemu su Nijemci bili najbolji na svijetu. U radijima, televizijama, brodovima, autima. Da bi, onako vridni i radišni, postali jeftiniji, pa i bolji od Nijemaca, najbolji na svijetu. Ne tražeći nešto svoje, izvorno, autohtono. Ulagali su u znanje i obrazovanje. Putovali po svijetu, gledali šta drugi rade, slikavali, snimali, kopirali.
Isto kao Tajvan i Južna Koreja teke poslin. Nisu ni oni rekli sami sebi - "Di smo mi od Japanaca, di ćemo mi pravit Toyote i Mitsubishije. Ajmo mi nešto treće, samo ne znamo šta - zdravu rižu, bez pesticida. To je naša šansa." Jok majci. Rekli su - "Ajmo i mi ka i oni, učimo od boljih od sebe." Pa su, po uzoru na Mitsubishi i Toyotu, niknuli Daewoo i Hyundai, na mjesto Sonya i Panasonica digli su Samsung i LG. Koji su postali ono u čemu su Japanci i Finci – ko se više uopće sjeća Nokije? - bili najbolji na svijetu. U TV-ima i mobitelima.
A danas njihovim stopama idu i Kinezi. I oni proizvode ono što tržište traži i u čemu je najveća zarada. I to ono u čemu su njihovi susjedi najbolji na svijetu - Huawei mobilne telefone, Lenovo kompjutorsku opremu. Ima točno deset godina da su taj biznis kupili od američkog IBM-a i danas su vodeća svjetska kompanija u proizvodnji osobnih računala - drže 20 posto svjetskog tržišta i imaju godišnji prihod od 39 milijardi dolara. Majke ti mile, koliko je to riže, krumpira, zdrave hrane, dobrog vina i maslinova ulja? To je tri puta više nego što je vrijednost cijelog hrvatskog izvoza u 2016. godini, teškog 12,41 milijardu USD.
Craft iz garaža
Zato raduje što je u ovoj našoj lijepoj napokon počela stasavati mladost koja ne daje ni pet para za to što naši profesionalni mudroslovi pričaju, o "našem", "autohtonom", "izvornom", jedinom i unikatnom "što nitko drugi nema", samo ga treba dobro "izbrendirati", "izreklamirati". I tako u nedogled, truć, truć, bla, bla, do penzije. Nego proizvode ono što tržište traži i na čemu mogu dobro zaraditi.
Pa su naši mali Japanci i Korejci po šibenskim garažama počeli prozvoditi – pivo. Antoni Stojanović i Filip Plavčić već su se sa svojim pivom "Mihovil" etablirali, a sada njihovim stopama kreću i dečki s Meteriza, Vedran Škugor i ekipa u pivovari "022" s pivom "1066", koje domaća klijentela može kušati na adventuri. Pivo se kuva na sve strane, usvaja se tehnologija, koristi se internet, "Jubito" i metoda "probaj, skuvaj pa popij ili prolij." Ukratko, craft pivovare niču kao gljive poslije kiše a da nitko u njih od svih ovih naših profesionalnih "poticatelja" nije uložio ni kunu, niti im pružio kakvu drugu spomena vrijednu potporu. Dapače, svi kažu da su najviše problema imali s administracijom. Šta je reć?