Zašto, tako, gospodine Veliću!?

Moj Šibenik je oduvijek, što kriti, imao dva lica. Ono hrabro, prkosno, da ne kažem ratničko, ali i ono šutljivo, podaničko. Šibenski su ratnici u završnici slavnog Rujanskog rata ganjali agresora još 6 sati po potpisanom primirju, te izazvali nezadovoljstvo predsjednika Franje Tuđmana, koji je tražio da se poštuju dogovorene crte primirja.
– Zar ste, predsjedniče, mislili kako ćemo dopustiti Mladiću da se i dalje šepuri na Šibenskom mostu – odgovorio je gotovo prkosno predsjednik Kriznog stožera Šibenika Josip Juras na predsjednički prigovor o nepoštovanju primirja.
Bilo je to osam godina poslije prkosnog odgovora Dražena Petrovića na odluku Košarkaškog saveza Jugoslavije da se poništi utakmica Šibenka – Bosna, te odigra nova u Novom Sadu.
– Ja ne idem u Novi Sad i nedam nikome medalju, koju sam osvojio pošteno na parketu – poručio je beogradskim košarkaškim vlastodršcima 18-godišnji Dražen.

 

Poslije davno odigrane nogometne utakmice Dinamo – Šibenik, već spomenuti Juras je pokazao drugo, podaničko lice u trenutku, kad je sudac "oružanom pljačkom" oduzeo bodove Šibenčanima u Maksimiru.
– Nemojte se žaliti na suđenje. Ne bih volio da se naljuti predsjednik Tuđman – kazivao je Juras, koji je zavirio u šibensku svlačionicu poslije utakmice.
Šutljivo, gotovo podaničko lice pokazao je, nažalost, sportski Šibenik, kad je trener Jollyja Ivan Velić posve izgubio kontrolu poslije gradskog derbija. Šutnjom su ispraćeni njegovi verbalni delikti.
Velić se nije zaustavio na tezi o "poganim šibenskim novinarima" i "mržnji" u navijanju Funcuta. Posegao je za posve neprimjerenim usporedbama. Gradski je derbi neprimjereno nazvao "Olujom", a svoje igrače još neprimjerenije "specijalcima"!? Za razliku od svog centra Šime Špralje, koji je kazao da "košarka nije rat". Može li se uopće hrvatska svetinja zvana "Oluja" usporediti s malim gradskim derbijem!?
Da je tako reagirao Josip Stojanović još bih ga nekako i shvatio. Jedan od najvećih sponzora šibenskog sporta bio je nerijetko, pa i nepravedno osporavan i vrijeđan. No, otkud pravo Veliću da dijeli lekcije šibenskim novinarima i navijačima, neizravno cijelom sportskom Šibeniku!

 

To se prije njega nisu usudili ni puno veći stručnjaci, koji su s uspjehom radili na šibenskom parketu i travnjaku ili pokraj bazena, te sa šibenskih trampulina odskočili prema izborničkim funkcijama. Slavko Luštica, Tomislav Ivić, Biće Mladinić i Milan Ribar (na Šubićevcu), Aleksandar Seifert, Mile Nakić, Siniša Belamarić, Veselin Đuho i Ivica Tucak (u Crnici), te Dušan Ivković, Zoran Slavnić, Neven Spahija…(na Baldekinu). Za razliku od Velića oni su i te kako poštovani šibenski sport i najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu.
Velić je, nema sumnje, vrijedni i iskusni stručnjak, no pokazao se lošim, netaktičkim diplomatom. Ne shvaćajući da je on samo listopadni "epizodist" u zimzelenom Krešimirovu (i Draženovu) gradu. Svojim nekontroliranim istupom posebno je, pak, povrijedio onaj dio šibenskih košarkaških djelatnika, koji su se silno radovali povoljnim vjetrovima u odnosima dva kluba, temeljenih, prije svega, na zajedničkoj organizaciji finalnog turnira Kupa Hrvatske. Racionalnim sportskim radnicima, koji su, neovisno od toga za koje boje kuca njihovo srce, vjerovali kako je fuzija idealno rješenje šibenske košarke. Velić je svojim nekontroliranim izjavama učinio tu zamisao gotovo utopijom.