Sada se, kada smo fontanu koju gradska uprava i naša gradska, javna poduzeća nisu bila u stanju servisirati da radi kako spada, pretvorili u pitar, postavlja pitanje - što je sljedeće? Kazalište, naime, ima troja vrata, od kojih se dvoja rijetko, da ne kažemo nikako, ne koriste. A traže održavanje, pituravanje i skupu obnovu kad poslije godina istrule. Najbolje bi bilo ostaviti samo jedna, a ovo viška zazidati. Tikulama. I stvar riješena.
Tikule su jeftinije od skupih, po mjeri rađenih "zatvora". A bilo bi i energetski učinkovitije. Uštedjeli bismo na grijanju. A to je sada u điru, ta ekologija. Vidiš, mogli bi se i prozori tako riješiti, zaziđati. To se danas zamaže ytongon ili kakvin drugim porobetonskim blokom dok si reka keks. Ionako se nikako ne otvaraju. Šta vas brine, hoće li to bit u istoj boji? Ma nema ni za to problema, stavi se staklena mrežica, prigleta i pitura fasadekson. Nema u Peveca nijanse kakve nema. A ako nema u Peveca ima u "Ere". Ili u "Feroterma". I oni to drže, nema u njih šta nema. Svega ima, samo triba radit...
Javna sprdnja
Velite, zajebaješ ti.. Ako je moglo na Starom pazaru, zašto ne bi moglo na kazalištu, samo kojih deset ili petnaest metara dalje. Koja je razlika? Nikakva. Naime, i Stari pazar spada pod tzv. staru gradsku jezgru, koja je zaštićena kao kulturno dobro i kao takva upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture. Za nju postoji i sustav mjera zaštite, koji predviđa dvije zone. Zonu A s potpunom zaštitom i zonu B s djelomičnom zaštitom.
Naravno, ne treba ni spominjati da se naša sirota fontana, koju su marni djelatnici "Zelenog grada" pretvorili u pitar dok si rekao "keks" u zoni A. Dakle, u zoni potpune zaštite. I trebalo je, valjda, prije nego se išlo na njoj išta raditi, prethodno zatražiti mišljenje konzervatora. Koje, očito, nije zatražio nitko. Jer da jest, već bi se s tim pohvalio. Imamo dozvole. A i konzervatori mudro šute. A i što bi se oglašavali kad ih nitko ne proziva. Zato se prave da ne vide ono što je javno objavljeno ne samo na društvenim mrežama nego i u Slobodnoj Dalmaciji i na svim portalima u Šibeniku, čak i šire, u državi, kao bizarni kuriozum i javna sprdnja. Grada koji nije u stanju popraviti pumpu u fontani, pa od nje pravi pitar. Najskuplji u Hrvatskoj. A u gradskoj upravi će se isto tako praviti - "Mi? Nismo znali. Ni da se to tamo radi, niti da za to treba dozvola konzervatora. Jeste sigurni? Pa tamo se ništa ne gradi. Fontana je tamo već bila. Samo je pretvorena u hortikulturni otok." Ali ne znamo detalje, obratite se "Zelenom gradu". Eto, otprilike tako. Ali zato ako ste vlasnik štekata na rivi, pa mislite postaviti tendu na rivi, onda morate imati mišljenje konzervatorske struke, da vam ona izabere oblik i boju.
Škrip i motika
I onda, da se na koncu, vratimo na početak... Ako ovako u našem gradu rješavaju probleme koji se vide, zapitaš se kako se rješavaju drugi problemi. Oni koji se ne vide. I koji su sofisticiraniji i kompliciraniji nego ovo teke kamena. Ako se ovako popravi fontana, tako da je se pretvori u pitar, kako se onda "popravljaju" druge stvari. Stječe se dojam - "Pa tu svak radi što hoće, što mu padne na pamet, niko ne pita nikog ništa." Pored pustih inženjera strojarstva, elektrotehnike, građevine, arhitekture... u gradskoj upravi i njezinin tvrtkama - na desetke ih je i stotine - mi bokun vodoskoka popravljamo tako da uzmemo kariolu, škip i motiku. E, pa kad smo takvi, bolje da ne sadimo ništa, nego da se s otin alaton - zakopamo.