Više gun nego run!

Run and gun! To je stara američka košarkaška izreka za nadmetanje, u kojemu se više juri parketom i brzopleto šutira nego inzistira na taktičkoj disciplini u napadu i čvrstoj obrani. Dobra potkrepa toj omiljenoj košarkaškoj frazi bila je, nema dvojbe, utakmica Šibenka – Škrljevo. Uz napomenu da je ona bila više gun nego run! Da se više šutiralo, a manje trčalo. Pogotovu, kad je riječ o obrambenim zadaćama šibenske petorke. Kada bismo parafrazirali dobru, staru Oliverovu “S ponistre se vidi Šolta”, onda bismo u pojedinim fazama utakmice posegnuli za izmišljenim stihom “U daljini svitle koče, igra momčad kako oće!”

Samo zlonamjerni mogu zanemariti sve teškoće, koje je trener Miro Jurić imao s ozljedama, izostancima s treninga ili kasnim priključenjem dijela prvotimaca (Dašić, Šarić, Cobb), no ta istina ne može biti „vječni“ alibi za trenutke nekontrolirane jurnjave parketom i nerezonske šuteve, kakvim smo svjedočili u sudaru s prosječnim Škrljevom. Sazrelo je vrijeme da, uz neizbježnu potporu sportskog direktora Filipa Vukičevića i klupskog vodstva, nadareni šibenski trener čvršće zategne uzde. Da, neovisno o igračkim autoritetima kao što su Vladimir Dašić i Jakov Vladović, on bude taj, koji će držati konce igre u svojim rukama. Manirom, za kojom su u dalekoj prošlosti Baldekina posezali Zoran Slavnić i Vlado Đurović.

Nema dvojbe kako nije lako u istu (taktičku) priču utopiti Dašića, koji pamti i minute u dresu madridskog Reala, i mladog Ivana Gulina, koji još uvijek ne zna gdje mu je pravo mjesto. Jedinica, dvica ili trica!?

Iskusniji igrači

Nije jednostavan odgovor ni na pitanje kako se mogu nadopunjavati legendarni Zadranin Jakov Vladović i inteligentni mladi reprezentativac Domagoj Šarić. Nema, međutim, dvojbe da se šibenska igra mora vrtjeti oko Tonija Nakića. Košarkaša, koji nema problema ni s brzinom, ni šutom, ni skokom. Igrača, koji mora imati više loptu u svojim rukama, a manje se tiskati pod obručima.

- Priznat ću da smo mi kao iskusniji igrači Šibenke u čudu gledali dotad anonimnog trenera Vladu Đurovića, kad nam je već na prvom treningu kazao da će se odsad sve vrtjeti oko Dražena Petrovića. Šutjeli su i Jarić, i Macura, koji su iskustvom mogli hraniti cijelu momčad, pa kako ne bi Nenad Slavica i ja. No, vrlo smo brzo prihvatili trenerov stav - kazao je nedavno u Studiju 4 HRT-a veteran Predrag Šarić.

Naučili na pobjede

Vrlo je vjerojatno teza da Nakić nije Draženovih dometa, ali ne znamo ni jednog, jedinog hrvatskog (i ne samo hrvatskog!) košarkaškog stručnjaka, koji sumnja u njegovu jasnu igračku perspektivu.

Sve lamentacije o trenutačnom stanju na Baldekinu nisu zloćudne. One su zapravo preventiva onome što čeka šibensku momčad. Slijede utakmice sa Cibonom, Zadrom, Splitom… Bolje rečeno, suparnicima protiv kojih se ne može proći izdanjima, viđenim protiv Škrljeva i Hermes Analitice. A igrački je roster bolji nego prije dvije godine, kad smo na Baldekinu nadvisili Cibonu sa 73:71. Uz poluozbiljan komentar kapetana Domagoja Bašića, koji je onomad “tricom” riješio pobjednika, te posegao za izjavom: - Ne da nam se baš gubiti! Naša je mlada momčad naučila na pobjede, pa im ne želimo promijeniti naviku.

Ne vjerujemo da je aktualna šibenska momčad slabija od tog pobjedničkog sastava. Sigurni smo da su Vladović i Šarić zajedno bolji od jedva prežaljenog Radovčića ili Dašić, Primorac i Vuko od odbjeglog Bundovića. Samo se valja disciplinirano uhvatiti za zajednički (taktički) štap. Da ne prevlada filozofija run and gun!