U nas ništa nije onako kako se čini. Jedino što je u nas pokretno, to je ono što se zove - nekretnina. Jedino one rastu. I iz mjeseca u mjesec vrijede sve više. Sve će nas, koji imamo vlastiti krov nad glavom, te nekretnine učinit milijunašima. Na Njuškalu su tako izračunali kako je kvadrat stana u Šibeniku proteklog mjeseca koštao u prosjeku 1583 eura. Tako se Krešimirov grad našao na osmom mjestu od 24 hrvatska grada što se cijena stanova tiče.
Što se cijena kuća tiče, tu smo još i jači. S cijenom kvadrata od 1452 eura, na šestom smo mjestu, skuplji čak i od Zagreba. Cijene nekretnina u Hrvatskoj, kako je izračunao Njuškalo, rastu po stopi od šest posto godišnje. Pa mi pričajmo da se isplati radit i štedit. Je, kako da ne! Jer, u isto to, odnosno ovo vrijeme, kamate na štednju, na novac, na povijesno su niskim razinama, blizu nule. Teško radiš, odričeš se, štediš, metneš novce na banku i - ništa. Još si ti njima dužan!
Laka lova
A ovdje fino uzmeš svoje novce, pretvoriš ih u kamen i beton, pa sidneš, piješ piće, a vrijednost tvoje nekretnine, samo raste i raste. I to šest posto godišnje! Duplo više nego što guverner HNB-a procjenjuje rast stope BDP-a na tri posto godišnje. Na milijun kuna šezdeset tisuća kuna godišnje. I to samo kapitalno, a da je nisi iznajmio ili na koji drugi način metnuo u promet.
Pa se vi onda čudite zašto niko neće ništa radi ili zašto ovdje niko ništa ne proizvodi? Pa nije lud! Arapi imaju naftu, a mi sunce, more, turizam i - nekretnine. I ta naša nafta, to naše sunce, more i nekretnine, taj naš turizam, naš je blagoslov, ali ujedno i naš slatki grijeh, naša šećerna bolest koju sve teže držimo pod kontrolom.
On nam je s jedne strane, omogućio da čitavo ovo tranzicijsko vrijeme držimo glavu iznad vode, omogućio da živimo iznad naših skromnih gospodarskih mogućnosti, da kako-tako održavamo platnu bilancu i servisiramo kredite, i kao država i kao pojedinci. Ali nas je u isto vrijeme, učinio ovisnima o ‘lakoj lovi’ i pretvorio nas u rentijere. Sve nas je manje, ali se svejedno gradi sve više i više nekretnina. Sve je manje djece i mladih obitelji, ali je sve više POS-ovih stanova, u koje se očito ne gleda samo kao rješavanje ‘krova nad glavom’, nego i kao na unosnu investiciju pod povoljnim uvjetima. U kojoj – pisala je o tome i Slobodna Dalmacija baš ovog ljeta, navodeći i adrese šibenskog POS-a iz Ulice bana Josipa Jelačića – sve češće umjesto ‘ubogih Hrvata’ spavaju dobro fudrani turisti.
Ima se, može se...
Tako smo dobili poticanu apartmanizaciju ili bolje reći subvencionirane apartmane s četiri zvjezdice. Ta ‘laka lova’, u kombinaciji s infrastrukturnim i drugim isto tako turističkim investicijama iz EU fondova dovela je i do bujanja gradskih proračuna - u Šibeniku je tako novi proračun narastao na 400 milijuna kuna. Skoro kao dubrovački, na koji smo do jučer gledali kao na nedostižan, kada je iznosio istih tih 400 milijuna kuna, a naš 200. A on danas - proračun grada Dubrovnika - iznosi gotovo 800 milijuna kuna! I tko će sada, u tom obilju novaca, razmišljati o uštedama, racionalizaciji, boljoj usluzi za manje novaca, smanjivanju gradske administracije, broja zaposlenih u gradskim tvrtkama, reformama?
Upravo obratno! Gradske će, i sve druge vlasti, rast turističkih i svih drugih brojki protumačiti najprije kao rezultat vlastite sposobnosti i toga što oni dobro rade, pa će se razmišljat najviše o tome kako potrošiti novce, dignuti plaće, nagraditi one koji su nam pomogli na izborima ili one koji će to tek napraviti. Ima se, može se, hvala dragom Bogu, rekla bi Seke iz “Ruže vjetrova”.
Lako se zarađena lova i troši, osobito kad je tuđa, pa se tako naše uspješne vlasti – koje su uspješne najviše zato što žive uz more - naprosto natječu koja će za ovaj Božić i Novu godinu biti veći Djed Mraz. Najveće božićnice isplaćuju grad Vodice i općina Tisno – po 1500 kuna, tu je još i regres za godišnji odmor, a u Tisnom će po 300 kuna od općine dobiti i svi umirovljenici. Kako cijena kvadrata pada čim se odmaknemo od mora, tako pada i ‘uspješnost vlasti’, pa će u Drnišu božićnica i ove godine iznositi 400 kuna. Dali bi i oni tisuću i pol, al (još) nema Rusa koji bi kupio 50 - 60 tisuća kvadrata Promine!