"Zar se to plaća?"

Neki narodi imaju mitove, neki iza sebe ostave epove, neki junačke narodne pjesme, a neki viceve. A u vicevima i puno istine, o kojoj službena povijest govori malo i ništa. Jedan od najfascinantnijih bio je vezan uz svemoćnog Aleksandra Leku Rankovića, ministra unutrašnjih poslova bivše Jugoslavije, šefa tajne policije kojeg se - i koje se - bojala cijela država, pa čak i sam Tito. Kojem je Ranković bio vjenčani kum. I koji ga je nakon optužbe da ga je dao prisluškivati i smijenio na brijunskom plenumu 1966. godine, a smijenjen je i s mjesta potpredsjednika Jugoslavije, te na koncu isključen i iz Partije.

Nakon toga mu je navodno liječnik preporučio boravak na moru, pa se povukao u svoju vikendicu, vilu u Dubrovniku. I veli vic, nakon što se tek doselio, jedno mu je jutro pokucao inkasator za struju na vrata - da očita brojilo i naplati trošak. "Struju? Zar se to plaća?!" - navodno je tada kazao Leka, kojem se, dok je bio u naponu snage, nitko od straha nije smio niti približiti. Ni njemu a ni njegovoj dobro čuvanoj vili. A kamoli ga, još dok je na odmoru od odgovornih državnih dužnosti, daviti takvim trivijalnostima kao što je mjerilo za struju. Bilo je to, sugerira vic, prvi put da je on vidio inkasatora, ali i ilustracija života povlaštene kaste najviših državnih funkcionera u bivšoj Jugoslaviji. Koja je zaista živjela u komunizmu. Imala je manje-više sve što je htjela, a drugi onoliko koliko se moglo. Sudbinu naroda spoznavali su i djelomično je dijelili tek onda kada bi pali u nemilost. Pa im počeli stizati računi kao i svima ostalima.

Danas nema potrebe za pričanjem viceva. Dovoljno je uzeti novine. U kojima ovih dana piše da su "Ivica Todorić i njegova obitelj ovo ljeto, po svemu sudeći, imali zadnji put priliku odmarati se na otoku Smokvica Vela kod Rogoznice koji su godinama koristili, ali nisu plaćali koncesiju." I pojašnjava - "Iako su Todorići otok koristili godinama i zbog njega državi duguju milijune, priča oko Smokvice Vele i njihovih dugovanja zahuktala se tek nakon raspada Agrokora." Dakle, nakon pada.

Saznajemo tako da je Smokvica Vela prije Todorića bila u vlasništvu Ante Lušića i njegove tvrtke Grafoplast. Lušić je još 1995. godine s MORH-om, jer je otok koristila vojska, potpisao ugovor prema kojem je dobio koncesiju na 30 godina. No, 2006. Lušić je svoju tvrtku, koja je imala pravo korištenja otoka, prodao Todoriću koji je tamo sagradio ljetnikovac te pomoćne objekte. Obitelj je tamo godinama ljetovala, a kad je "Agrokor" propao, Smokvica Vela formalno je vraćena Lušiću. "Zanimljivo je da je rješenje o ovrsi Smokvice doneseno još 2009., ali sud svih ovih godina po tom pitanju nije napravio ništa. Također, unatoč milijunskom dugu Todorića, nije bilo reakcija ni DORH-a, a ni nekadašnjeg DUUDI-ja.

I izvor iz Banskih dvora potvrdio nam je da se po tom pitanju gotovo ništa nije radilo te da je ministar Goran Marić, zapravo, prvi koji je zatražio da se napravi obračun tog duga. Marić je poslije pojasnio da se tih 200 milijuna duga odnosilo na dug u zastari, dok je iznos koji je država mogla potraživati bio ukupno 36 milijuna - 26 milijuna za zadnjih pet godina korištenja otoka, te još desetak milijuna za kamate. Zbog toga je Ministarstvo državne imovine podnijelo tužbu za naplatu tog duga, dok je Državno odvjetništvo koje zastupa Hrvatsku 10. srpnja nastavilo pokrenuti postupak ovrhe za povrat otoka u državno vlasništvo. Iako se, s obzirom na sporost sudova, očekivalo da će ovaj postupak ovrhe potrajati, očito su izvršeni određeni pritisci s obzirom na to da je ovrha zakazana već za 27. rujna.'", piše u Jutarnjem.

Tako to ide u Hrvatskoj 2017. godine. Jednako kao i u Jugoslaviji 1967. Država naglo profunkcionira tek kada odgovorni drug – odnosno gospodin - padne. Tada se tek pojavi inkasator koji je prije toga zaobilazio i Smokvicu i Konzumove dućane u širokom luku.