Jesmo li spremni da prvi put, od zemlje iz koje su dolazili gastarbajteri, postanemo zemlja koja gastarbajtere – prima?! Možda još i nismo, ali nismo ni daleko od toga. Jer, pojam gastarbajter, i ne znači ništa drugo do gost radnik. Što je doslovni prijevod.
A kad je netko gost, onda ga treba i – ugostiti. Odnosno, naći mu smještaj, mjesto za stanovanje. I to po mogućnosti što povoljnije. Jer, ako mu je smještaj preskup, onda mu ni posao kod nas neće biti isplativ. Pa će ići negdje drugdje, gdje su zarade veće, a uvjeti stanovanja povoljniji. A mi ćemo ostati bez radnika. Bez kojih ne možemo. Ni naš građevinski, a ni naš turistički sektor. Od kojeg živimo.
Dogorjelo do nokata
Da je tome baš tako, da je što se smještaja radnika tiče dogorjelo do nokata, pokazao je ovih dana slučaj iz Rakova Sela. Na tamošnju je “staru školu” bacio oko jedan od domaćih građevinskih poduzetnika, koji je tamo htio izgraditi hostel za svoje, ali i radnike od kolega. Koji već poodavno ne nalaze više radnike sa šibenskog područja, nego čak ni iz okolnih država.
Građevinci sada već uredno dolaze iz Filipina, Bangladeša, Nepala, s egzotičnih i do jučer nezamislivih destinacija.
Ljude treba negdje smjestiti, a njihove zarade ne mogu platiti noćenja u sve luksuznijim turističkim posteljama. Koje imaju sve više zvjezdica, i sve su skuplje. One su rezervirane za bogati svijet: Nijemci, Švicarci, Britanci i Skandinavci, kojima naši gastarbajteri ne mogu konkurirati. Ni izvan sezone, a kamoli u sezoni, koja postaje sve dulja i dulja. Pa je recimo turistička tvrtka “Rudan”, koja u Vodicama ima vile “Arausana” i “Antonina”, te hotel “Villa Radin”, još prije dva mjeseca, već u siječnju, oglasila kako traži kvalitetan smještaj za svoje zaposlenika tijekom sezone, te poziva sve potencijalne zainteresirane najmodavce s područja Vodica da im se jave.
Riječ je o ozbiljnoj tvrtki i respektabilnom poslodavcu, s više od 150 zaposlenih, u raznim sektorima – ušteda vode, energetska učinkovitost, turizam – koja osim u Vodicama, objekte ima još i na Pagu i Omišu, te u Donjoj Stubici.
Očito, vremena u kojima su vas oni koji su rentali kakav smještaj preko zime, vukli za rukav, odavno su prošla. Baš kao i ona u kojima su poslodavci radnicima govorili “Ako nećeš ti, ima onaj tko hoće”. Sada su se uloge obrnule i izmijenile. A radnici su postali gast arbajteri, gosti radnici. Baš kao i u Njemačkoj krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su vlakove s radnicima iz bivše Jugoslavije dočekivali po gradićima u Njemačkoj njihovi novi poslodavci. Da ih vode po tamošnjim Rakovim Selima, barakama i kontejnerima po bauštelama, oronulim stanovima i sobičcima koje su afitavale udovice iz Drugog svjetskog rata, ne bi li malo podebljale državnu penziju.
Njemačka je i zbog golemih demografskih gubitaka u ratu, ali i naglog razvoja, patila od manjka radne snage. Imala je milijun slobodnih radnih mjesta.
A gdje nam je industrija?
U industriji, koju mi nismo imali ni onda ni danas. Ali, nas je zato blagoslovio turizam, uz koji ide i građevina. Jer, u nas se gradi leva-leva. A i dalje će, jer tržište ne pokazuje znakove usporavanja. Cijene rastu, što znači da raste i potražnja.
Nedostatak radne snage, koja dolazi sa strane, pa joj treba smještaj, tu će potražnju samo još više povećati. I dići cijene i stanova i najmova, ali i same radne snage, pa će u nas, posljedično, dolaziti sve više gastarbajtera. Koji će, kao i naši u Njemačkoj, prije 50 godina, dolaziti na mjesec-dva, s namjerom da zarade za traktor, automobil, dovrše kuću. A onda će ostajati sve duže, pa i trajno, doći će im i žena i djeca, pa će i demografska slika Šibenika početi izgledati malo drukčije nego danas. Od iseljeničke, postat ćemo useljenička zemlja. Toliko brzo da nećemo ni primijetiti kad se to, ustvari, točno dogodilo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....