Na Šubićevcu (i oko njega) isteklo je vrijeme međusobnog prozivanja, sitnog bahaćenja, potrage za falšim alibijima pa, ako hoćete, i novinarskog nadmudrivanja s čelnicima kluba. Stigao je trenutak da se zajedno uhvatimo za isti štap. Ne, to nije frazetina kroničara koji živi sa Šubićevcem već 48 godina. To je nasušna potreba svih koji ovog proljeća pate zbog šibenskih nogometnih posrtanja.
Španja i Kukec
O tome kako se zimi "pazarilo", kako se pripremala (i sastavljala) momčad, tko (ne) bi trebao igrati na najjednostavniji način "govori" proljetna ljestvica. Kad bismo tu ljestvicu "krojili" isključivo od rezultata ostvarenih u zadnja četiri kola, onda bismo dobili ovakav poredak: Varaždin i Gorica po 10 bodova, Dinamo II osam, Dugopolje šest, Novigrad i Sesvete po pet, Lučko i Kustošija po četiri, Hrvatski dragovoljac i Solin po tri, te posljednji Šibenik s dva osvojena boda.
Ako smo s neskrivenim guštom jesenas isticali kako je Šubićevac najuspješniji među drugoligašima za vrijeme "Perkovićeve vladavine", zašto bismo sada bježali od nove, ružne statistike!?
Malo nam vrijedi utjeha u stilu "u Maksimiru smo, baš kao u Dugopolju, bili bolja momčad, a suparnici su zabijali golove". Naprotiv, strašno se moramo zabrinuti pred podatkom da smo ostali bez slasti pogotka, makar smo pune 43 minute, računajući i sudačku nadoknadu, igrali s čovjekom više. I ne vidim u svemu spomenutom preveliku krivnju šibenskih novinara, koji uporno zagovaraju da vezist laganih nogu Toni Španja dobije prednost u odnosu na Davora Kukeca, koji je vrlo blizu HRT-ovoj emisiji "TV kalendar".
Osobno, od izjednačujućeg pogotka Ante Živkovića, napadača Novigrada, strahujem za šibensku drugoligašku egzistenciju. I radujem se pobjedama vodećih (Gorica, Varaždin, Dugopolje), a strepim poslije uspjeha "davljenika" (Novigrad, Kustošija).
Cijelu smo zimsku propagandu borbe za prvo mjesto temeljili na podatku da su nam vodeći na samo šest bodova razlike, a sad su nam "davljenici" na razmaku od svega sedam bodova. I ne ćutim se grješnim kad kao novinar koji je na Šubićevcu znao ugodno ćaskati s velikim trenerskim imenima (Ivić, Mladinić…) potenciram da je aktualni igrački kadar po svojem nogometnom spektru najbliži šibenskoj momčadi koju je vodio Branko Karačić.
Meštar Meša
Ni onda nismo imali napadača koji je na leđima mogao "nositi" suparničkog stopera. U špici su bili mali i brzonogi Zec, te Fuštar koji je igrao "beka u napadu" te otvarao prostor Zeki. No, tu je bio Meša Alispahić na poziciji lažne špice, a ne "zadnjeg veznog". Tamo gdje njegovi udarci, driblinzi i (zadnji) pasovi imaju neposredan učinak. Meša je bio središnja figura u provođenju stare nogometne izreke "da igra daje golove".
I ako se vratimo nesretnom Kukecu, on može biti samo kakva-takva zamjena za Alispahića, a ne njegov bliski suradnik. Pa nije Kukec, nego Meša igrao za Dinamo protiv Reala na stadionu Santiago Bernabeu ili u Maksimiru loptom pogodio "u trepavicu" Vidu, kad su se zagrebački "modri" preko Ludogoreca u zadnjim sekundama probili u Ligu prvaka!
Na Šubićevcu nešto valja mijenjati, dok ne bude (pre)kasno. Velika je životna istina da radiš novu, najveću pogrešku ako ne priznaš staru!