Drugi zaron s našim primoštenskim domaćinom, ronilačkim centrom Pongo, doveo nas je u malu kristalno bistru lagunu, gdje smo nakon sidrenja pažljivo odslušali brifing, uobičajen prije svakog skoka u more. Turquoise dive, u prijevodu Tirkizni zaron, zaista je i bio takav - tirkizan. Mala špilja s ulazom na dubini od četiri metra i bijelim šljunkom na njezinu dnu početak je ovog laganog i opuštajućeg ronjenja, pogodnog i za mlade ronioce kakvih je u našoj grupi bilo.
Uz laganu morsku struju mogli smo se lagano prepustiti ovom tzv. „drift diveu“ kako ga ronioci obično zovu. Ovo je način ronjenja gdje umjesto da se borimo s morskom strujom, krećemo se prateći ju, dopuštajući da nas ona nosi. Zbog toga ovo predstavlja pravo zen ronjenje, najopuštenije ali i najučinkovitije. Ovisno o snazi morske struje možda čak nećemo morati koristiti peraje za pogon, tek onoliko koliko je potrebno radi kontrole plovnosti.
Iako ovakva vrsta ronjenja može biti i pomalo neugodna za početnike, ako su struje izrazito jake, u ovom slučaju to nije bilo tako. Lagano smo lebdjeli kroz more uživajući u čarima tirkizne okoline i jatima riba koje su u strujama uvijek veća.
Ulazak u malenu špilju uvijek predstavlja izazov s obzirom na to da veća grupa ljudi u njoj znači i podizanje sedimenta. Božo i ja smo imali malu prednost s obzirom na naše fotografske zadatke i prvi smo ušli. Zbog toga smo imali sreću vidjeti jata sasvim mladih riba koje u ovom mirnom kutku pronalaze sigurnost od predatora i nešto pliću i topliju vodu. Nekoliko fotografija i čista nezamućena prostorija postala je prošlost.
Grupa od desetak ronioca krenula je unutra i zajedno s nama nakratko je podigla pijesak skriven pod malim oblucima na dnu, a na veselje većih riba koje su brzo hvatale hranjive tvari podignute sedimentom. More špilju puni do polovice pa je moguće izroniti unutar nje i baciti pogled na masivni kameni svod nad našom glavom. Dno špilje se nalazi na dubini od sedam metara i do ove veće prostorije dolazi se kratkim prolazom nakon samog ulaska.
Nastavak ronjenja bio je zapravo više sličan nekoj vrsti ronilačkog igrališta. Hobotnice su ovdje uobičajena slika i ima ih zaista puno. Njihove okućnice sagrađene od školjki i kamenčića, s izdajicom pirkom koja dežura pred njima, mogle su se vidjeti u više navrata. Blago kuckanje prstima pred rupom privlačilo je ove radoznale životinje i one su provirivale svojim velikim izbočenim očima kako bi se uvjerile da im ipak nismo opasnost. Slovenac Peter osim što je ponovno odmodelirao za fotografije, ovog puta u špilji, pomogao je i oko pronalaženja ovih inteligentnih morskih stvorenja.
Ljubitelji makro svijeta na ovom bi uronu bili itekako zadovoljni jer malih pužića, nudibranchia bilo je napretek, od ljubičastih flabelina sa svojim žarko obojenim razgranatim izraslinama do crno – bijelih pužića dalmatinera koji neodoljivo podsjećaju na male pse iz popularnog Disneyevog filma.
Iako na ovoj lokaciji postoji još jedna zanimljivost, kotač borbenog aviona B29 potopljenog za Drugog svjetskog rata, ovom ga prilikom nismo vidjeli s obzirom na to da zahtijeva nešto više perajanja i na dubini je od 28 metara što za kraj urona nije bilo pogodno. Umjesto toga, zadržali smo se na livadi posidonije istražujući dno, a neki su odradili i poneku vježbu skidanja maske i ispucavanja ronilačke bove. Ili samo pravili kolutove zraka i zabavljali ostale.
Ovom prilikom mladi Nijemac Billy Wolber, student i Greenpeaceov aktivist koji se našao s nama u ronilačkoj grupi, svojim transparentima iskazao je nezadovoljstvo uništavanjem okoliša uzrokovanog prevelikom industrijalizacijom. Držeći znak s natpisom „ Das meer ist kein industriegebet" ili „More nije industrijsko područje“ te tablu „Zaustavimo prekomjerno iskorištavanje i zaštitimo bioraznolikost“ apelirao je i na nas kako bi obratili pažnju na ove goruće probleme današnjice.
Greenpeace je neovisna globalna organizacija koja putem svojih kampanja nastoji mijenjati stavove i ponašanje, s ciljem zaštite i očuvanja prirode i prisutan je u 55 zemalja svijeta.
