-'Uvik smo tili živit u centru. Eto, sad smo dočekali i bolje od toga. Jutros smo bili u epicentru!' - udaraju brigu na veselje i pretvaraju strah u smijeh u šibenskom prigradskom naselju Vrpolje. Jer, vele mi, straha je, kada je to moj kume, grunulo jutros minutu prije šest sati, bilo itekako. Zatreslo se Vrpolje, a s njim i cijela Dalmacija, na 4,7 stupnjeva po Richteru, ljudi su izljetili iz kuća, u mudantama i majicama na špaline, žene su nosile malu djecu, vani na sigurno. Gadno je bilo.
'To je puknulo ko da je neka eksplozija. I onda tutnji! Ja sam mislio da je avion, jer u šest sati ovaj šta iđe za Zagreb točno poviše moje kuće u Petkovićima, prolazi. Al, vraga - nije. Vidin i da je vedro, znači nije zagrmilo. Slušan radio – ne znaju ni oni ništa. I onda javljaju – potres. Ali, čudno, u mene nije drmalo, nego je baš tutnjalo, ko da je nešto eksplodiralo' – priča nam 70- godišnji Joso Plenča zvani Jole kojeg zatičemo na štekatu bivšeg restorana 'Torcida' – sad se zove 'Vicko' – s mještanima i prijateljima.
Tema nije vickasta, tema je – potres. Ko je šta osjetija, čuja, kome je šta puklo po kući. Aj, fala Bogu, većih šteta zasad nema, barem koliko se zna, ali tamo di su kuće starije platili su plafoni, koji su se rastresli i s kojih je pala žbuka, pregradni zidovi koji su dobili ožiljke, napuknuća.
Tako i u Jose ima nekih pukotina na zidu, ali sve u svemu ništa posebno - ' A žene kod mene, susjede, bila je jedna gospa od gipsa, iz Međimurja, na kredenci, pala i rasula se u miljun komada. A u mene nije palo ništa, ni jedna čaša iz veltrine. A razlike 50 metara kuća do kuće! I ona mene kad je izletila vanka, pita – Joso šta je ovo bilo, je li potres. A ja velim, potres trese, a ovo je bila eksplozija! Tek se poslin čula tutnjava!'
A da je bilo gadno, da ih je dobro prodrmalo i proreslo, vele nam i susjedi preko puta poznate gostionice, Katica i Anđelko Šuperba – 'Srića da je kratko trajalo! A štete, izgleda da zasada nema nikakve. Barem ovako na oko i za prvu ruku. Al, to ćemo još vidit kasnije, kad malo bolje pogledamo krov, da nije koju ciglu bacilo ili poremetilo.' - priča Anđelko kojeg zatičemo u dvorištu s unučićima koje je nevista jutros zgrabila iz kreveta i biž s njima vani.
Na koliko – toliko sigurno. Mali ima šest miseci, mala tri godine, pa ima još jedno od šest godina. 'Panika, triba piliće svoje spasit, znate kako je' - govore nam did i baba.
- 'Srića šta to nije dugo trajalo, nekih dvadesetak sekundi. Trese se krevet, tresu se ormari, Bože ti sačuvaj, strašno. Ali, dobro je, svi smo dobro fala Bogu. Prošlo je. Sad oćel se ponovit, neće, ko zna' – veli Anđelko, a Katica veli – 'Eto, sad znamo kako je njima jadnima bilo u Petrinji! Koji su oni strah pritrpili, i sto puta veći, i rušenje kuća, i svega. U hladnoći i zimi, s dicom, ruševine svugdi oko njih. A u nas, fala Bogu, nije ništa srušilo, lipo je vrime, živi smo i zdravi'
Eto, kako malo čoviku triba da bi bio sretan i zaboravi na svakodnevne sitne probleme kad se suoči s većima. Nevista Marina se još sva trese, ne bi se slikavala – 'Grozan je osjećaj bio. Panična sam cila, još uvijek. Zgrabiš dicu i ideš, ne misliš na ništa nego na njih!' Eto, protiv matere ne može ni majka priroda!
Da su se u Vrpolju to jutro tresle i žice od struje uvjerava nas i Renata Mihalić, iz pekare Zlatno žito. A prije toga se sve umirilo. Bio je to mir i tišina, zatišje pred buru. Ni ptice se nisu čule, iako ujutro ne možeš živjeti od njihog živkanja. A utorak ujutro – ništa. Samo potres. Udar, kao iz topa, i podrhtavanje nakon toga. A ona je taman slagala peciva. Osjećaj je bio gadan, kao da cijela kuća pleše.
U pekari štete nema, ali gazdarici iznad nje, na katu kuće u kojoj je pekara i dućan, otpao je komad plafona. Stara krečna žbuka se odvojila, pala na pod, u stotine komada, a gore se vide goli štuketi, stare drvene letvice koje su se stavljale na grede prije pojave 'knaufa'.
Kuća je iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, pa je na njoj potres ostavio tragove, pokazuje nam Ojdana Jelić. Koja cijelo jutro izbacuje materijal, staru šutu iz kuće. A kod brata joj Zlatka, u novoj kući – ništa. Nema štete. Osim one psihološke. Čeljade se ne osjeća sigurno, pripadne se.
- 'A nije ni čudo da je treslo, to je odmah pokraj nas puklo, nema kilometar zračne linije. To je iznad Dabra, u šumi, na onom području šta ga mi zovemo Platno! To vam je točno iznad onog dalekovoda' – pokazuju nam rukom.
Bili su praktički na prvoj liniji.
A najveća šteta u Vrpolju – ili Vrpoljcu, kako još uvijek kažu stariji mještani – je u zgradi Osnovne škole. To je jedina seoska škola u gradu Šibeniku koja nije područna, nego dapače, ona ima svoju područnu, u Perkoviću. U njoj je na dva mjesta otpala žbuka, pred kancelrijom pedagogice i u učinici razredne nastave. rastresena je, vide se pukotine na stropu cijelom dužinom –
'Sreća je što je potres bio rano, u šest sati ujutro, pa je to palo na klupu, dok nije bilo djece. Nastava počinje tek u osam sati!' - kazao nam je zamjenik ravnateljice Stipe Komadina, kojeg smo već oko deset sati zatekli u školi, kako zajedno s domarom Željkom Kasapom i čistačisom sanir posljednice potresa. Za podne je bio najavljen i dolazak gradonačelnika Željka Burića, statičar i pročelnica, da vide točno u kakvom je stanju zgrada, što će i kako dalje.
- 'Nastava se odvija i dalje po redovitom rasporedu, nismo htjeli stvarati paniku, inače mi smo i prije par mjeseci proveli vježbu spašavanja i djecu su udeucirana, kao i učitelji, kako postupiti u takvim – odnosno, ovakvim – situacijama i ne vjerujem da bi trebalo biti problema. A za dalje ćemo vidjeti, kako kaže struka' – govori Komadina.
Slaže se i on da je šteta, vidi se to na prvi pogled, u svakom slučaju velika. Zgrada je stara 83 godine i zahtijeva određene zahvate, nalazi se u projektu energetske obnove već par godina i nadamo se da će to ove godine krenuti, a možda će to i ovaj potres malo ubrzati. Jer, čekati još jedan potres s ovakvom školom...
Stara je kuća i u Josipa Petkovića, i njemu se odlomio plafon, pa popadao po sobi.
- 'Treslo se sve. I mačke su se bojale, utekle, svaka u svoju bužu, a kamoli nećemo mi!' - govori Josip koji je živi primjer one da ko rano rani dvije sreće grabi.
On se digao u pet i pol, pa ga je potres zatekao vani, kaže u polju, a ne u kući. A nada se i nekoj pomoći, od države, grada. Od koga god bilo, njemu je svejedno, glavno je da šta dadu, pomognu.
- 'Ja se uzdam i u našeg novog župana Jelića, da će bit bolji nego šta je bio ovaj stari, Pauk!' - govori Joso.
A žene na putu nam vele – 'Napišite da nas je spasila naša Gospa Vrpoljačka! Samo ona!'
