Što je mušarac bez brkova? Isto što i Dalmatinac bez štekata! 'Robijaš, zatvorenike, koji otkako se digne baulja od trosjeda do fotelje, od fotelje do katrige, do stola, uvečer krevet, čitav bogovitni dan, ženi uz guzicu!
- 'Ajde, izlazi više vanka!' - dere se ona na me – 'A di ću vanka, kod koga, kad je sve zatvoreno!' - deren se ja na nju. I tako sve do ovog svetog dana, 1. ožujka, prvog dana miseca marča, kada ponovno mogu sist na štekat, za svoj stol. I ka gospodin popit kavu u miru!' - ispovijedao nam se gospodin s kaubojskim šeširom, za štekatom 'Gira espressa', mišajući na miru svoj espresso. - 'Mišaj, mišaj, lipše je mišat kavu, nego cimenat!' - podboja ga je drugi, ali nije bilo ljutnje. Danas se sve oprašta.
Jer, dok su u drugim dilovima svita redovi isprid dućana za novi iPhone, ili novi Playstation, u Šibeniku je u ponediljak bio red za – sist na svoje staro misto. I popit svoju staru kavu, kod konobara koji unaprid zna šta piješ – 'Veliki makijato s toplin mlikon, bez cukra?Da, jesan li zaboravija?' - pita konobar, a šinjorini suze u očima. - 'A onaj moj mamlaz zaboravija kad nam je godišnjica! A život san mu dala, a ovaj sve pamti za onu jednu kunu šta san mu ostavila. Ma, šta se nisan udala za konobara!'
Jer, ode svako onaj ko drži do sebe, ima svoj kafić i svog konobara, i svog gazdu lokala. Pa, kako mi držimo do njih, drže i oni do nas. Njih nas je 25 u ponedjeljak, obavijestila nas je Ivana Bujas Rupić, koordinatorica Druge glas poduzetnuika (UGP) prvog dana otvaranja i popuštanja mini lockdowna odlučilo počastiti besplatnom kavom od podne do ure, odnosno od 12 do 13 sati. Što je potpuno ispraznilo ionako poluprazne šibenske urede i sva ona radna mjesta koje ne potpadaju strogo pod privatni sektor.
Pa je ionako upitna produktivnost jučer bila na razini Afrike, i to one sa strujom. Jer, pored te besplatne kave i otvaranja štekata, bio je i lijep, sunčan, pravi proljetni dan. U kojem se iz kaputa uskakalo u kratke rukave, dan u kojem su se od osam do podne smijenila dva godišnja doba, iz zime se prešlo u proljeće.
'Još ovo nije ono pravo. Čekam da se otvori šank, onda će to bit pravi povratak ugostiteljstvu i poslu!' - veli Zlatko Vukičević, a kolega mu Luka iz kafića NaMaLo, na maloj loži, dodaje da su i gosti i osoblje jedva čekali da štekati prorade i da se konačno počne radit. Tu su i tri cure, koje nam rado poziraju, ali ne žele reći ime. Šta ćemo napisat momcima, da ste slobodne, pa da krenu u akciju?! - pitam, ali dobivam košaricu – 'Napišite vi da smo zauzete, da nam više ne dosađuju!' Eto na, ja sam ih mislio malo reklamirat, a one se ne mogu branit od ponuditelja.
Stolovi su zauzeti i u Azimuta, koji je također podržao akciju, ali nitko nije mogao dočekati podne. Nakrcano je to bilo sve već od jutra, veli nam konobar Josip. Teško možeš naći stol i u Bronzina, a jednako je i na cijeloj rivi. Nigdi mista! Imaš osjećaj kao da je cili grad sišao doli, pa se izvalio i kao gušterica uživa na suncu. I uzdiše. Mrmlja... 'A ko ovo more platit, ovo nema cine, nije za dolore, nije za štrline'
'U nas ti je uvik ista parola – snađi se, rodijače!' - veli nam Nenad Samaržija Cincin, gradski vijećnik koji je zauzeo katrigu na rezervnom šanku sa strane, u Masnoj ulici, koji je sam sebi stvorio
- 'Moja je sreća potpuna što je konačno stala ova glupost od zatvaranja i teroriziranja naših vrlih ugostitelja. Končano smo dočekali da možemo sist za stol, i popit kavu kao gospoda, kako i priliči nama, gradskoj djeci.' - kazao nam je.
A Zlatko – da ga ponovono citiram – opet ponavlja onu o šanku – 'Šank, šank, on je nama glavna proizvodna jedinica. Jer, štekata je malo! To je malo stolova! Ja ih imam pet, a većina ih je samo sa dva mista. Moramo se držat propisa i distance! Jer, najgora je sad opcija da se ova nesritnja epidemija ponovno razbukta, pa da nas opet zatvore, i da onda izgubimo turističku sezonu. To je najgore što nam se može dogodit. Ionako će ovo sve ovo bit preživljavanje! Al, dobro, preživit ćemo. Sve smo, pa ćemo i ovo!'
Ne napušta naš svit optimizam – 'Mi smo ljudi koji su navikli bit vanka! Ovo bez štekata nama je bilo ko robija, ko zatvor, ko u Sibir da nas je potiralo! Teški su dani iza nas. Ne ponovilo se!' - vele nam Šibenčani.
I mišaju, mišaju, mišaju, neumorno svoj omiljeni kaveni napitak. Sritni šta konačno gledaju svog omiljenog konobara, zaželili su ga se ko najrođenijeg!