Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Spektaroči u oči

Željko Potočnjak: Mlade smo zadužili za tri godišnja BDP-a

Piše PSD.
18. travnja 2015. - 20:25
Skup Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o održivosti mirovinskog sustava uz sudjelovanje vodećih stručnjaka na tom području, poput Danijela Nestića i Zorana Anušića te resornog ministra Miranda Mrsića, donio je opće suglasje kako je mirovinski sustav umnogome narušen lošim demografskim trendovima starenja stanovništva i pada nataliteta.

Od tog suglasja značajno je odstupila diskusija na skupu Željka Potočnjaka, redovnog profesora na Katedri za radno i socijalno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta. On je kao ključni uzrok kritičnog stanja u mirovinskom sustavu označio loše politike koje su vođene u mirovinskom sustavu naročito u posljednjih 16 godina, što je bio i povod za razgovor za naš list.

- Nastupivši na skupu HAZU o održivosti mirovinskog sustava, Vi ste ustvrdili da je demografija samo opravdanje za lošu politiku u mirovinskom sustavu. Možete li nam obrazložiti tu tvrdnju?


- Demografska slika Hrvatske je zaista loša. Natalitet nam je nizak, a stanovništvo jedno od najstarijih u Europi. Međutim, radi se o relativno sporim demografskim promjenama koje se odvijaju od sredine prošlog stoljeća i slične su promjenama koje se događaju u brojnim drugim europskim zemljama.

Njima se može objasniti i opravdati samo manji dio katastrofalno lošeg stanja u našem mirovinskom sustavu.

Glavna značajka tog lošeg stanja je krajnje nepovoljni odnos broja osiguranika i umirovljenika. Sada na svakog aktivnog osiguranika dolazi 0,87 umirovljenika i tendencije su takve da bi se taj broj uskoro mogao izjednačiti.

Da je stvar samo u demografiji, mi bismo još uvijek mogli imati najmanje dvaput više aktivnih osiguranika nego umirovljenika, kao što to imaju neke druge zemlje suočene sa starenjem stanovništva. Relativno blagi utjecaj demografije i snažan negativan utjecaj politike na naš mirovinski sustav dobro ilustrira grafikon koji je izradila kolegica Ivana Vukorepa.

- Što otkriva grafikon na koji ukazujete?


- Problem je u lošoj politici upravljanja mirovinskim sustavom koja je počela osamdesetih godina prošlog stojeća uvođenjem indeksacije mirovina u skladu s plaćama, propisivanjem niske dobi za umirovljenje od 60 godina za muškarce i 55 godina za žene, a nastavila se nakon državnog osamostaljenja dokupima mirovinskih staževa, ograničavanjem rasta mirovina bez donošenja za to potrebnih zakona, rješavanjem socijalnih problema slanjem radnika u mirovine, potpuno pogrešnom politikom umirovljenja branitelja, olakim umirovljenjem osoba s invaliditetom, poticanjem prijevremenog umirovljenja, povratom duga umirovljenicima, brojnim dodacima i izuzecima od temeljnih pravila.

Uglavnom, sustav je tako postavljen da osiguranike potiče na što ranije umirovljenje, a ne na rad. Prosječni staž naših umirovljenika je tek oko trideset godina.

Tako je kreiran skup i neučinkovit sustav koji naše gospodarstvo čini nekonkurentnim. Dapače, tezu bih postavio upravo obrnuto.

Nije loša demografija kriva za probleme našeg mirovinskog sustava, već je loš mirovinski sustav dobrim dijelom kriv za demografske probleme s kojima smo suočeni. Troškovi koje taj sustav nameće sadašnjoj i budućim generacijama takvi su da onemogućavaju veće zapošljavanje i veći natalitet.

- Založili ste se na istome skupu HAZU i za novu mirovinsku reformu. Što bi ona trebala uključivati i tko bi ju trebao provesti, kojim sredstvima i financijskim izvorima?


- Osnovni problem našeg mirovinskog sustava je njegova netransparentnost i nepravednost. Temeljna pravila su dobro postavljena, mirovina bi trebala ovisiti o dužini rada i visini uplata u mirovinski sustav. Međutim, kreirani su tako brojni izuzeci da od osnovnog pravila ne ostaje gotovo ništa.

Te izuzetke kreirala je uglavnom politika koja gotovo pred svake izbore pokušava pridobiti neku skupinu umirovljenika ili osiguranika kreirajući posebne pogodnosti. Takav je sustav nepravedan prema onima koji rade i uplaćuju doprinose.

Dakle, treba omogućiti da osnovno pravilo o ovisnosti visine mirovine o uplaćenim doprinosima dođe do punog izražaja. To se relativno jednostavno može učiniti tako da se uklone elementi koji onemogućavaju djelovanje tog pravila.

To se ne odnosi samo na tzv. beneficirane mirovine ostvarene pod posebnim uvjetima (branitelji, politički zatvorenici, domobrani, partizani sl.) već i na brojne tzv. socijalne pogodnosti - npr. visoko određenu minimalnu mirovinu, starosnu mirovinu zbog dugotrajnog staža, ali bez ispunjavanja starosne dobi, ograničena umanjenja prijevremene starosne mirovine i slično.

Postoji i mogućnost nešto radikalnijeg pristupa koji su primijenile neke tranzicijske zemlje. Radi se o tzv. nominalnom sustavu određenih doprinosa (engl. notional defined contribution system) u kojem se svaki doprinos u mirovinski sustav knjigovodstveno, a ne stvarno, iskazuje kao uplata u fond na koju se obračunava određeni propisani prinos ovisan o gospodarskim i demografskim kretanjima.

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima podatke o svakoj uplati doprinosa od 1970. godine i to je moguće, ako se želi, izračunati bez većih problema.

Tako se za svakog osiguranika može utvrditi nominalni kapital koji je stekao tijekom ekonomske aktivnosti. Na temelju tog kapitala, slično kao i u kapitaliziranom sustavu, onda mu se određuje mirovina.

U tom sustavu mirovina zaista ovisi o uplaćenim doprinosima i očekivanom trajanju života. Prednost je takvog sustava da su u njemu puno manje mogućnosti za političke manipulacije.

Mi možemo provesti bilo koju od tih dviju reformi. Bitno je da se omogući djelovanje pravila prema kojem mirovina ovisi o visini uplata u mirovinski sustav.

- Ministar rada i mirovinskog sustava Mrsić odbija takav scenarij i ističe da smo socijalna država koja će isplaćivati i mirovine onih kojima poslodavac nije uplaćivao doprinose.


- Socijalna davanja i posebne pogodnosti treba osigurati, ali to treba učiniti u posebnom sustavu koji se mora financirati iz državnog proračuna. Sada je to sve izmiješano, pa je stoga podobno i za raznovrsne manipulacije. Takav je sustav nepravedan, pa umjesto da potiče, on sada odvraća ljude od rada i uplate doprinosa.

Socijalni elementi moraju biti prisutni, ali zbog transparentnosti i pravednosti oni se moraju iskazati odvojeno. Tako da svatko zna koji dio mirovine je rezultat uplate njegovih doprinosa, a koji dio je odraz posebnih socijalnih pogodnosti.

Takvu reformu može provesti samo Vlada koja je spremna suočiti se s protivljenjem onih koji u netransparentnom sustavu dobro prolaze. Nakon višegodišnjih populističkih poteza te će reforme bit jako teške, no nužne su za porast zaposlenosti i poboljšanje demografske slike.

- Procjenjujete da ćemo mi vrlo brzo doći u situaciju odnosa zaposleni-umirovljeni 1:1. Kako će se rješavati taj problem i što će to značiti za mirovinski sustav i javne financije u cjelini?


- Loša gospodarska i socijalna politika, koja uključuje i politiku vođenja mirovinskog sustava, naročito poticanje umirovljenja relativno mladih ljudi s relativno malo mirovinskog staža, značajno je pridonijelo lošoj gospodarskoj situaciji u kojoj se sada nalazimo. Umjesto da smo investirali u zapošljavanje mi smo radno aktivnim osobama dijelili mirovine.

Kreirali smo krajnje nepošten sustav u odnosu na buduće generacije. U ovom trenutku mi smo na teret budućih generacija generirali mirovinskih prava u visini od oko tri bruto domaća proizvoda ili oko tisuću milijardi kuna.
S uvođenjem kapitaliziranog sustava stali smo na pola puta. Već trinaest godina prikupljamo doprinose, ali smo otvaranjem mogućnosti povratka iz prvog u drugi stup za još nekih šest do sedam godina odgodili početak isplata mirovina većem broju korisnika iz tog sustava. To nije dobro jer ćemo se tek tada suočiti sa stvarnim učincima dvodijelnog sustava.

Mislim da trebamo prestati generirati prava na teret budućih generacija i početi živjeti u skladu s našim mogućnostima. Financijska stabilizacija mirovinskog sustava bitno može pridonijeti i ukupnoj financijskoj stabilnosti zemlje jer su rashodi za mirovinski sustav najveći javni rashodi.

U tom mi je kontekstu zanimljivo da se danas ponovno javljaju populistički pozivi na jačanje našeg financijskog suvereniteta, a zaboravlja se da smo samo prije nešto više od dvadeset godina živjeli u zemlji s godišnjom inflacijom i do dvije tisuće posto te da stabilizacija ondašnje valute i uvođenje kune nisu bili mogući bez obuzdavanja mirovinskih rashoda.

- Ustvrdili ste i kako se 1998. u reformi mirovinskog sustava krenulo s idejom da se jača ovisnost uplaćenih doprinosa i mirovina. Gdje smo se zagubili na tom putu i zašto?

- Izgubili smo se kad smo mirovine počeli povećavati raznim dodacima, kada smo počeli umanjivati tzv. penalizaciju za prijevremeno umirovljenje premda se zapravo raditi o umanjenju mirovine radi dužeg razdoblja njezinog korištenja, kada smo vrlo visoko utvrdili granicu za minimalnu mirovinu, kada smo uveli mirovinu za dugotrajni staž bez ispunjenja uvjeta dobi, kad smo uveli mirovinu zbog neuspjeha profesionalne rehabilitacije, mirovinu zbog stečaja i slično.

Sve to u kombinaciji s desetak zakona o posebnim uvjetima za stjecanje prava na mirovinu dovodi do toga da nije važno koliko si radio i uplaćivao u mirovinski sustav, već je važno jesi li se uspio ugurati u neku od pravila izuzetu skupinu.

- Zastupate tezu da su za urušeni mirovinski sustav krive sve vlade dosada, bez obzira na ideološki predznak. Znači li to da se, barem u mirovinskom sustavu, od 1998. do danas vodi jedna te ista politika i koliko je ta politika pod diktatom Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda?

- Proteklih dvadeset godina pratim i analiziram gotovo svaku promjenu koja se dogodi u našem mirovinskom sustavu. Sve one rezultat su odluka hrvatskih vlada.

Sve su one vodile politiku širokog priznavanja mirovinskih prava na teret budućih generacija. Jedna, koju zbog političke korektnosti neću posebno imenovati, ipak je u tome prednjačila.

Što se tiče Svjetske banke koja je, za razliku od Međunarodnog monetarnog fonda, značajno podržavala našu mirovinsku reformu, osiguravali su stručnu potporu, ali bez bilo kakvog nametanja. Odluke su uvijek bile na hrvatskoj strani. Nitko nam nije nametao rješenja. Međutim, usprkos tome, političari ponekad samo da bi olakšali svoj položaj neka rješenja prikazuju kao nametnuta.

- Upozorili ste na skupu HAZU i kako su opterećenja mirovinskog sustava na mlade generacije takva da im jedino preostaje bježati iz Hrvatske. Kako se mlade u tom dijelu može rasteretiti?


- Mlade se može rasteretiti samo tako da se zaustavi daljnje olako priznavanje mirovinskih prava na teret budućih generacija. Mirovinska prava trebaju biti pokrivena uplaćenim doprinosima, a socijalna davanja treba jasno razgraničiti od na doprinosima utemeljenim pravima. Ako si zaista želimo osigurati budućnost, onda umjesto u mirovine trebamo više ulagati u mlade.

Sada imamo situaciju da smo za buduće generacije stvorili obvezu da podmire mirovinske obveze u vrijednosti onoga što ova zemlja proizvede tijekom tri godine. Prilično smo izdašni kada treba priznavati prava koja će plaćati netko drugi.

Mirovinski fondovi drugog stupa drže državne obveznice vrijedne oko 47 milijardi kuna. I to će morati platiti mladi. Tako visoke mirovinske obveze imaju dvije posljedice.

Dohodak mladih je i dugo će biti opterećen velikim davanjima za mirovinski sustav. Prihodi mirovinskog sustava generiraju se dijelom preko doprinosa, ali velikom dijelom i iz poreza, što sve plaćaju aktivne generacije.

Sve to čini naše gospodarstvo nekonkurentnim. To je ujedno i jedan od uzroka izostanka investicija, pa onda i posla za mlade. Dakle, mladi u Hrvatskoj teško nalaze posao, a kada ga nađu, onda su opterećeni visokim davanjima koja ih ograničavaju u stjecanju sredstava za formiranje obitelji.

Utoliko, osim utjecaja demografije na mirovinski sustav treba voditi računa i o utjecaju mirovinskog sustava na demografiju.

Vedran Marjanović
snima Marko TODOROV / CROPIX

Greška za greškom

- Problem je u lošoj politici upravljanja mirovinskim sustavom koja je počela 80-ih godina prošlog stoljeća uvođenjem indeksacije mirovina u skladu s plaćama, propisivanjem niske dobi za umirovljenje od 60 godina za muškarce i 55 godina za žene, a nastavila se nakon državnog osamostaljenja dokupima mirovinskih staževa, ograničavanjem rasta mirovina bez donošenja za to potrebnih zakona, rješavanjem socijalnih problema slanjem radnika u mirovine, potpuno pogrešnom politikom umirovljenja branitelja, olakim umirovljenjem osoba s invaliditetom, poticanjem prijevremenog umirovljenja, povratom duga umirovljenicima, brojnim dodacima i izuzecima od temeljnih pravila. Uglavnom, sustav je tako postavljen da osiguranike potiče na što ranije umirovljenje, a ne na rad. Prosječni staž naših umirovljenika je tek oko trideset godina. Tako je kreiran skup i neučinkovit sustav koji naše gospodarstvo čini nekonkurentnim. Nije stoga loša demografija kriva za probleme našeg mirovinskog sustava, već je loš mirovinski sustav dobrim dijelom kriv za demografske probleme s kojima smo suočeni. Troškovi koje taj sustav nameće takvi su da onemogućavaju veće zapošljavanje i veći natalitet.

Izgubljeni u dodacima

- Izgubili smo se kad smo mirovine počeli povećavati raznim dodacima, kad smo počeli umanjivati penalizaciju za prijevremeno umirovljenje, kada smo uveli mirovinu za dugotrajni staž bez ispunjenja uvjeta dobi, kad smo uveli mirovinu zbog neuspjeha profesionalne rehabilitacije, mirovinu zbog stečaja i slično. Sve to, u kombinaciji s desetak zakona o posebnim uvjetima za stjecanje prava na mirovinu, dovodi do toga da nije važno koliko si radio i uplaćivao u sustav, već je važno jesi li se uspio ugurati u neku od pravila izuzetu skupinu.

Izdvojeno