StoryEditor
SpektarCaru carevo

Ovo nam je trebao biti najbliži Uskrs. Umjesto toga, iz mraka su izašli zgubidani s transparentima, šurujući s Đavlom smiju se Isusu u krvavi križ

Piše Siniša Vuković
4. svibnja 2020. - 10:53

Trebao je to biti, možda, najbliži nam Uskrs dosad…

Trebala je to biti bistra i najčišća prilika, kakva se ukazuje i manje od jednom u životu mimoilazeći naraštaje, kad je svaki onaj kršćanin što se osjeća istinskim vjernikom i pripadnikom koje od triju konsupstancijalnih konfesija kršćanstva, mogao krajnje proživljeno učiniti hod ususret najvećem svojem blagdanu, blagdanu Uskrsa iliti Vazma, odnosno Vaskrsenja.

I vjerujući katolik, i pravoslavac, i protestant imali su Anno Domini 2020. jedinstvenu prigodu usredotočiti se na svoje vjerske osjećaje, te kroz intimnu introspekciju provjeriti u kakvom je stanju mehanizam osobnoga vjerovanja, spremnosti na žrtvu i odnosa prema drugim bližnjima i bližnjima drugačijima. Po uzoru na konsupstancijalnost Božanskog bića, taj sveti amalgam Oca, Sina i Svetoga Duha, imali smo milenijsku prigodu provjeriti kakvoću slitine kršćanstva, šav ekumenizma među katolicima, pravoslavcima i protestantima.

Korizma je i inače kondicijski trening kojem nije svrha odricanje čeljadeta od čokolade ili cigareta, alkohola ili kolača, objavljivanja na Instagramu ili komentiranja na Facebooku. Smisao kratkotrajnoga korizmenog žrtvovanja jest mogućnost oplodnje i umnožavanja te kratkotrajnosti, odnosno primjene njezinih dobara i inače preko godine kad nastupe vrebajuće napasti i prijeteći padovi. Kakvu sam žrtvu Bogu prinio što 40 dana nisam pušio ili pio alkohol, ako sam nakon Uskrsa nastavio po starim navikama? Čime sam počastio mojega Boga što nekoliko tjedana nisam bio bezobrazan ili ohol na Fejsu, ako sam nakon Uskrsa nastavio s onim što sam činio do Pepelnice?

I to je odricanje?

Kakvo je to odricanje što u petak (tobože iz vjerskih razloga!) nisam jeo pašticadu, šnicele s gradela ili janjetinu ispod peke, ako sam sav u bijesu čekao subotu ili nedjelju za to učiniti? Smisao petka bez mesa nije u “kažnjavanju” nikoga ničim, već je cilj prihvaćanje tog petka bez mesa ona “kondicija” što nam je potrebna da nas ne uhvati bijes ako nekog utorka ili četvrtka preko godine nismo u mogućnosti sebi priuštiti meso.

A mi smo proljetos dvostruko poklekli. Prvo, kad smo usred pandemije korizme zakazali u žrtvi i odricanju, poslušnosti i poštovanju s jedne strane te, drugo, kad smo istodobno selektivno slijedili upute (ili ih čak ignorirali!), koje su se ticale nepredviđene paralelne pandemije koronavirusa s infekcijom COVID-19. I, nemojmo pritom zaboraviti niti činjenicu kako smo iznebuha dobili ono za čime godinama žudimo, zbog čega inače naričemo i plačemo – često i manipuliramo – dakle, primili smo na dar: vrijeme!

Po preporukama multidisciplinarne struke, s najviših i državnih i crkvenih vlasti vas puk dobio je naputke da se nepotrebno ne izlazi iz kuće ili doma. Trajat će zavazda u memoriji ovih naroda i narodnosti krilatica: “ostanimo doma”! Za sve nepročitane knjige o kojima smo dugo žudili, za sve neodgledane filmove koji nikako da dođu na red, za sve mnoge kućanske poslove za koje nikako nismo imali vremena obaviti ih u ovom životu što nas mrvi poput žrvnja, odjednom se, takorekuć obnoć, obdan na nas sjatio višak vremena kao živodajna mana s neba.

E, ali… Hm, nije ali, nego, već… A…!?

Umjesto da doista i dosita ovu neuobičajenu situaciju, usred uobičajene pandemije korizme, posvetimo najzad sebi i sebi najbližima, mi smo se preselili živjeti na društvene mreže i portale. Umjesto da smo poklonjeno nam vrijeme uslijed pandemije koronavirusa i zatvorenosti u kući uložili u provjeru onoga što nam je zaključano u srcu i duši, mi smo se nastavili međusobno dijeliti u društvu, kao da ova nacija – s ukupnim brojem stanovnika manjim od većine drugih gradova po veličini u većim europskim državama – nije već dovoljno ideološki rastočena i, umjesto, s pogledima prema budućnosti, mi još uvijek živimo u prošlosti. Pa onda još od njih svih u onoj najgoroj nam prošlosti!

Umjesto da meditiramo i čitamo u kući i, sukladno visokim postotcima onih vjerujućih registriranih u našem društvu, istinski pokušamo prodrijeti kroza se u potrazi za samim sobom, svojim sumnjama ili uvjerenjima, mi smo učinili sve ono suprotno. Čast brojnim izuzetcima, ma nedovoljnima…

Ali, čini se kako smo se djelomice ipak ugledali u zrcalu. I, već prema tome kakav je bio odraz, možemo izvući i zaključke. Jesmo li u korizmi doista krenuli u pravcu križa, i jesmo li pomazali Isukrstova iskrvarenja ili smo ih samo još više potaknuli na tečenje? Jesmo li iskoristili korizmu za sezonsko duhovno čišćenje, ili su nam ovogodišnje dvostruke korizmeno-koronirane restrikcije potvrdile i dosadašnje nalaze: da smo samo zaokupljeni folklorom i običajima, ceremonijalom i tradicijama?

Koja je poruka ovogodišnjeg Uskrsa? Možda ovo: što je Pavlovljevu psu bila crvena boja prije jela, to su nama nedjeljna crkvena zvona prije svete mise ili – opijela…!?

Što je muka Isusa prema muci našoj

Kad se malo bolje sažmu i protumače najčešće reakcije vjernog puka u nas za trajanja ove korizme (a statusi na Facebooku i prilozi u dnevnim saldima informativnih programa na televizijama pokazali su se točnošću i meritornošću prepouzdanim lakmus-papirima), bit će da je martirij što ga je od Pilatova dvora do vrha Kalvarije proživljavao Isukrst ništa naprama muci koju je proživljavao vjernički živalj u Hrvatskoj, koji nije mogao ove godine nazočiti liturgijskim obredima po crkvama? Isukrst je padao tri puta i svaki put se podignuo eda bi došao do kraja. Mi smo pali odmah, i nismo se više ni htjeli dići, već smo se nadjačavali u jalovim prepucavanjima lamentirajući nad samima sobom što nam je, eto, voljom civilnih i crkovnih vlasti uskraćena izravna sakramentalnost u mjesnoj bogomolji.

Zaboravili smo na duhovnu kondiciju korizme, kao i onu ubitačnu, a sjajnu opomenu iz poslanice: “Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre” (1 Pet 5,8). E… bogme se vrag zasitio u zadnja dva mjeseca i, da vrag nije vrag i da nikad ne spava, zaključili bismo kako smo mirni od njegovih napasti i gladi barem do Božića…

U najkraćemu, nismo kao vjerni puk reagirali onako kako bi bogobojazni vjerujući puk imao postupiti u prilici nametanja određenih mjera od strane civilnih i crkvenih vlasti. Istinabog, svi biskupi odreda reagirali su onako kako se i očekuje od pastira što skrbi o svome stadu.

Hvarsko ‘Za križen’

Biskupi su zaista očinski prihvatili provesti ono što je predložila struka u ovoj izvanrednoj situaciji. Ponavljam: izvanrednoj situaciji… Prelati su, slijedeći dobrog i razboritog papu Franu, samo poslušali Isukrsta koji je onomad bio rekao da neka se dadne: “Caru carevo, a Bogu Božje”! (Mt 22,21). A to će reći: puče, slušaj Državu što ti govori i poslušaj je, slušaj Crkvu što ti govori i poslušaj je!

Tako, bilo je dosta povika i akonto hvarske procesije “Za križen”, koja se na tom otoku odvija već pola milenija, već pet stoljeća. Održala se i 1943. pod talijanskom fašističkom okupacijom, ali i tijekom zbjega u El Shattu godinu dana kasnije, na biblijskim toposima u Egiptu.

Premda je lokalni ordinarij – slušajući preporuku Isukrsta! – prepustio odluku glede održavanja procesije civilnim vlastima, dežurni atentatori što bdiju nad svakom prilikom kad Crkva može postati crvena krpa, iskoristili su zgodu da se po tko zna koji put busajući rogovima zalete u crkvena ruha i ornate. Ne razumijevajući, pritom, kako sama procesija “Za križen” nije pod ingerencijom Crkve, nego puka.

To je pučka, paraliturgijska svečanost u kojoj ne sudjeluje svećenik per profesionem, već je svećenik u njoj “obični” sudionik, jedan od njih hodajućih, kudikamo manje važan od križonoše i njegove pratnje, kantadura što pjevaju “štrofe” (“Gospin plač”) ili nosača toraca. Činjenica kako je ovaj famozni običaj iz heksapolisa Jelsa – Pitve – Vrisnik – Svirče – Vrbanj – Vrboska od 2009. godine pod zaštitom UNESCO-a, ukazuje i na snažnu kulturnu komponentu samoga običaja, koja ga odalečuje od apriorne sakrosanktne provenijencije i ističe njegovu kulturno-sociološku i folklornu važnost.

Stoga je bilo za pozdraviti dopuštenje Države da se ova tradicija ne prekine, kad se to nije dogodilo ni u ratno doba. Kao i 1943. godine, ovogodišnja se procesija održala u “komornom” obliku s 15 sudionika iz svakog mjesta, a opravdanost odobrenja pokazala se već samom disciplinom stanovnika koji su apsolutno poštovali restriktivne mjere i nisu izlazili na ulice. Dodajmo svemu tome nimalo nevažne pretpostavke što su išle naruku odlučiteljima: na otoku Hvaru tada nije bio ni jedan registrirani zaraženik infekcijom COVID-19, a već neko vrijeme bio je obustavljen i promet između otoka i kopna.

I nakon dva tjedna, koliko po procjenama traje inkubacija ove infekcije, pokazalo se kako nije bilo nikakvih posljedica odluke o održavanju ove važne procesije, i još važnije njezina doprinosa higijeni i duha i kulture ovoga naroda.
Etoga…

Vratimo se biskupima.

Jasno je bilo iz javnog proglasa Hrvatske biskupske konferencije kako se mise i liturgija ne zabranjuju, nego je odlučeno da se one održavaju bez vjernika: samo sa svećenicima i najužom podvorbom za oltarom. Brojni su televizijski kanali prenosili svete obrede za trajanja čitave ove karantene, a da ne govorimo o još razvedenijim inim emitiranjima pojedinih biskupa, svećenika ili župâ što su posredstvom društvenih mreža činili to isto. A činili su to isto i pravoslavne vladike i igumani, monasi i jereji. Međutim, uvijek se nađe pojedina usijana glava, pa makar ona bila prethodno i – posvećena…

E, ali… Hm, nije ali, nego, već… A…!?

Priča s Barutane

Eklatantan slučaj dogodio se, naravno, u Splitu. I nećemo na njega gledati kao na izolirani slučaj iz dva razloga. Prvi je kako on nipošto nije bio izoliran, već ponajviše od sviju fanfarski dobrano rastrubljen, a drugi je što je on do te mjere na sebe svratio pozornost javnosti, da nam je svima naprosto, i naprosto-prošireno – ukrao Uskrs! Ponovimo, koja je poruka ovogodišnjeg Uskrsa? Što je doprlo do iskreno vjerujućeg, a da nije detonirano prekomjernim granatiranjima vijesti iz jednog splitskog kvarta?
Čitava se Hrvatska, naime, digla na noge zbog doista iščašenog ponašanja župnika sa splitske Sirobuje. Taj je toponim zavazda ušao na fenomenološku kartu spalatinske onomastike, ali i znatno šire. Još je zanimljiviji fakt kako je inače kurentnije ime ovoga kvarta među Splićanima – Barutana. Idealno ime za okvir ove pojave, kao da je posrijedi kakav naknadno nadjenuti leksički prišvarak. Međutim, nije. A “bure Barutane” također je razgolitilo tijelo farizejštine, te skinulo masku s lica licemjerja. Nikad više maski s čunki nije palo, nikad više brnjica s gubica nije se maknulo, a da pritom nije nužno govorenja o preporučenim sveprisutnim maskicama kontra koronavirusa.

Pa, pogledajmo na ovo splitsko “stanje neuma” kao na mogući model, moguću paradigmu… Ako svećenik u mirnodopsko doba, odjeven u misno ruho, pa još na samu svetkovinu Uskrsa, najveći kršćanski blagdan, pred vratima bogomolje kune i psuje bližnje neovisno o tome jesu li vjerujući ili nisu, što bismo mogli očekivati od tog dušobrižnika s nožem ili puškom u rukama u ratno doba, odjevenoga bilo u civilnu robu bilo u uniformu, u bilo koji dan u godini, podalje od svoje crkve među bližnjima bez obzira na to jesu li nevjerujući ili nisu? Što očekivati od takvog popa? Vjerojatno, popa Đujića…!

Jerbo, po onom čuvenom Arhimedovom poučku, po kojem ako mu se dâ oslonac i dovoljno velika poluga da će podignuti Zemlju, možemo samo zamisliti što bismo mogli dobiti ako povampirenom popu damo nož i kontekst?

Vidjela je to Dalmacija još u Drugom svjetskom ratu, sjećaju se vrlo živo i dandanas mještani poljičkih Gata, znamo, nažalost, i to što je to bilo “popovo bure”…

Sve ovo prethodno rečeno tek je gruba ekranizacija scenarija kad svećenik s vratiju svoje crkve bližnjima uputi kletvu: “Đava te odnija!” Pa to još ponovi nekoliko puta, uz još pokoji blasfemični začin koji mi je neugodno čak i citirati. Na taj način postupiti znači otpuhnuti, isprati i sastrugati sa sebe sakrament svećeničkog reda, ma koliko on bio nepoderiv kalemom dogme ili varom otajstva vjere…

Gdje su oni prošli vjeronauk

Jerbo, nemojmo ni to zaboraviti, nismo svjedočili ni pokajanju ni iskanju oprosta od strane notornog prezbitera: niti od ljudi na koje je bacio kletvu, kao ni od šire zajednice (ne samo vjerničke) koju je tim činom sablaznio, konsternirao, ponizio i uvrijedio. Dakle, nije čak riječ niti o afektu, premda je za očekivati da psiho-somatski uravnoteženi svećenik mora u sebi imati ugrađene i izvježbane automatizme koji na vrijeme priprječuju i nište reakcije pri vidljivom djelovanju napasti.

Institut “običnog smrtnika” također ovdje ne funkcionira u obranu, jer baš svećenički stalež vlastitim primjerima ima svima ostalima demonstrirati one Isukrstove naputke iz evanđelja: “Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati” (Lk, 12,48). A splitski kurat svoj je neslavni performans izveo baš na vrhuncu korizme, dakle nakon taman provedene duhovne vježbe i treninga za sprječavanje i daleko manjih ekscesa od recentnih splitskih “barutanskih” ispadâ napastî. Kakav primjer se time šalje vjernicima?

Kako će ovaj svećenik sutra očekivati od pastve poslušnost i poštovanje, kad on sâm ne iskazuje poslušnost i poštovanje spram nadređenom mu ordinariju? Ergo, treba biti u stanju silne duhovne kondicije, kako ne bi došlo do nasilne duševne kontaminacije…

A, možda se i svećenik, kao i ini zemaljski djelatnik, dugogodišnjom službom isluži, pa opet analitičaru pred očima ovaj put projicira se ona gnomska pučka izrečenost kako su “u postolara najgori postoli”, što je, ustvari, malo slobodniji, ali pretočan, prijevod Isukrstovih riječi: “Liječniče, izliječi sam sebe!” (Lk 4, 23).

Sve ovo što pišem, pišem kao deklarirani vjernik, takorekuć praktični kršćanin, primjenjujući sve ono što sam učio na vjeronauku slušajući svećenike, te što sam pročitao u Svetom pismu, napose u Novom zavjetu. Pa onda nikako ne mogu razumjeti stavove pojedinih kurata, kao ni opravdati njihov neposluh biskupima i papi. Nisu nas, naime, tako učili na vjeronauku. (A, u mojem slučaju, bio je to onaj koncentrirani i ukusniji vjeronauk održavan u crkvi, a ne ovaj instant-vjeronauk s okusom galofaka u školi!)
Uostalom, Zakonik kanonskog prava prezbiterima nalaže poslušnost ordinariju. I tu nema prigovora. U avionu nema demokracije. Neće putnici, u slučaju turbulencija ili otkazivanja rada motora, glasovati o tome kako će reagirati i što će u navigaciji primijeniti pilot, kapetan zrakoplova. Ili, neće putnici na brodu, pa ni sindikat pomoraca, odlučivati koju brzinu i kurs ima zauzeti plov broda na oceanu, nego će o tome odlučiti kapetan iliti “barba”, zapovjednik broda. Ili, neće članovi orkestra ili zbora zadavati tempo i dinamiku izvedbe neke simfonije ili opere, nego dirigent. Ili, neće vojnici na fronti određivati kakvu se taktiku ima primijeniti, nego general. Ili, neće instrumentalka, tehničar ili anesteziolog za operacijskim stolom odlučivati gdje će se povući rez i koji će se dio tkiva odstraniti, nego kirurg…

U ovakvim istovjetnim vrstama hijerarhije nema demokracije.

Onaj koji je na vrhu, njegova je zadnja! U redu, uz “dobrog odvjetnika” i ovaj bi se sustav mogao proglasiti totalitarnim; međutim, u ovakvom je tipu hijerarhije posrijedi fakt – pristajanja. Svi podčinjeni u hijerarhijskoj
piramidi, je l’ tako, pristali su i prihvatili autoritet vođe ili zapovjednika, šefa ili kapetana. I tu nema prigovora.

Osim toga, ako sam dobro zapamtio na vjeronauku, ovaj segment poslušnosti neporecivo spada pod četvrtu točku “ustava” Katoličke crkve, to jest u katekizmični portfelj četvrte od Deset Božjih zapovijedi: “Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na Zemlji!”. Ergo, svako soliranje unutar ovakvog tipa “gradidbenog” lanca predstavlja akutni prekršaj, čisti atak na autoritet…
Pritom se ne misli samo na biološke oca i majku, djeda ili baku – svejedno tko je staratelj ili odgojitelj – nego se u ovaj soj poslušnosti uključuje i pretpostavljene autoritete, isprva u školi i na fakultetu te kasnije na poslu.

Uvećana grešnost

Pa onda, kako, primjerice, dekan Katoličkog i bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu – inače, naravno svećenik i, neporecivo, vrhunski intelektualac! – može istupati u javnosti suprotno od odluke dijecezanskog mu biskupa kojemu je kolarom i reverendom pupčano-vrpcualno najizravnije podređen, a onda u isti mah od onih podređenih samom sebi na fakultetskom kolegiju kani očekivati poslušnost i poštovanje odredbi i odluka koje vlastoručno potpisuje i stavlja ih na snagu? Smrt autoriteta, ergo…

I tada dobijemo onaj naopaki pastirski refleks: umjesto da pastir protežira krepost traženja izgubljene ovce, on se aktivno uključuje u pogubnost umnažanja izgubljenih ovaca… (I, svatko tko pokušava razborito rasuđivati umah je bilo jarac bilo ovan! A, za vođu ka “izlasku” ili “spasenju”, znamo to iz soteriologije, treba nam – bilo jarac bilo ovan! S dva roga, s jednom mitrom ili jednim bijelim solideom, svejedno…)

Baš zato je i onaj prijestup dušobrižnika koji je potpalio fitilj na podmosorskom “buretu Barutane” uvelike sagrješenjem prijetio…
Jerbo, njegova grešnost eksponencijalno se uduplavala, pa je doprla čak do komentatorčića onih nekih opskurnih, tobože čitanih glasila čija je insuficijentna intelektualna prepotencija upravo svečano prispodobiva ćoravoj im kognitivnoj impotenciji (vidi gremij umnikâ i misliocâ iz “Hrvatskog tjednika”, te ine piskaralačke šmirante po sličnolikim portalčićima i društvenim mrežicama).
Tako smo mogli steći iskustvo odmagljivanja sumnje i zaista se osvjedočiti kako pojedini svećenici – izmoreni dugogodišnjim maratonskim trkama u prilagodbi teksta evanđelja sami sebi, umjesto da bude obrnuto – prepiljuju i šegaju konstituente skeletne konstrukcije Crkve u Hrvata, a u slobodno vrijeme i napismeno zastupaju stav kako je Zemlja uistinu, bez zafrkancije – ravna ploča. Kler u Zagrebu za takve kolege skovao je i ime – Plošnozemski…

Ničemu se ne treba čuditi, nažalost. Isti takvi su i oni “praktični vjernici” što su bili na prvoj crti barikade na “buretu Barutane” u Splitu.

Za tu vrstu moralne nehigijene i ogubavljenja nema ni dezinficijensa ni cjepiva, takorekuć pelcovadure. Farizeji, koji bi htjeli biti faraoni…!

Sirotani, tobože braneći svoju Crkvu, i ne znaju kako su se svrstali na stranu sotone, kao i onih što su skoro dokinuli hvarsku procesiju one 1943. godine. Kolikogod to mučno i ogavno zvučalo, valja smoći force pa nedvosmisleno zaključiti i reći: baš one izdajničke ustaške hulje što su stale na stranu fašističke Italije i za dlaku tada spriječile dičnu procesiju na Hvaru, svoja su zla činili pod parolom ZDS koju su junačine s fantomkama nedavno razvili na Barutani u Splitu pred župskom crkvom!
Uz poziranje velečasnog don Neposluha… Eto, to je nama naša borba dala: tužne, nerealizirane i iskompleksirane bližnje, koji nesvjesno vlastitog Boga iznova pribijaju na križ, otvoreno se svrstavajući na stranu vraga. Umjesto da u veličanstvenom finalu ove priče i pandemije Barutanu u Splitu nadleti kanader i oblije je blagoslovljenom vodom, kao “deus ex machina” iz mraka izišao je vod zakrabuljenih zgubidana što u prikolici dovukoše svoju dokolicu: transparente s izdajničkim ustaškim insignijama onomad stavljenima u službu fašističkim okupatorima…

Flertujući i šurujući s đavlom smiju se Isukrstu ravno u krvavi križ dijaboličnim mefistofelijanskim cerekom. I, njihovi su duhovni
sakramenti postali kancerogeni tjelesni konkrementi… Naravno, oprostiti im se ima; jerbo, ne smije se biti slabiji od Isukrsta i, zna se: ne znaju što čine!

Ono nešto drugo, ili prvo, što nam je skrenulo pažnju na akutni svećenički naposluh s periferije Splita, Barutane, nadređenom biskupu u centru grada, jest datost kako se biskup otvoreno ogradio od postupaka ovog popa. Da, vidjeli smo i to kako bi bilo unekoliko bolje da se nije javno ogradio, nego da je samoga popa interno – ogradio; onako, kako je bio ogradio i don Ivana Grubišića kad se ovaj ono odmetnuo od posluha i otišao svojim putem.

I, fine finaliter, koja je poruka korona-Uskrsa Anno Domini 2020.?

Poraz autoriteta? Pokušaj loma hijerarhije u Crkvi? Trijumf sebičnosti?

A, trebao je to biti, možda, najbliži nam Uskrs dosad…

#SPEKTAR

Izdvojeno

17. svibanj 2020 12:49