StoryEditor
Reflektorkomentar hrvoja prnjaka

Kome je ABA liga baš za sve kriva? Domaće neznanje i nerad često se pokušava skriti pod skute regionalnog košoloptanja

Piše Hrvoje Prnjak
12. siječnja 2020. - 23:59
Split, 261219. Kosarkaska utakmica 13. kola ABA lige u obnovljenoj dvorani KK Split na Gripama. KK Split - KK Novi Pazar Na fotografiji: obnovljena dvorana i parketNikola Vilić/Hanza Media

Ako novo predsjedništvo ABA lige potvrdi odluku disciplinskog suca koji je utakmicu 13. kola između Budućnosti i Crvene zvezde zbog nedolaska Beograđana registrirao rezultatom 20:0 za Podgoričane, uz oduzimanje boda zvezdašima, koji će biti kažnjeni i financijski s 20 tisuća eura, regionalna liga “kakvom je znamo – prestat će postojati”.

Tako otprilike glasi sažetak ultimativno sročene poruke Dragana Čovića, prvog čovjeka Crvene zvezde, nakon što je njihov neuspjeli pokušaj odgode utakmice po svaku cijenu, a sve zbog novonastale političke situacije vezane uz “podržavljenje” tamošnjih crkava i manastira koje koristi i na koje je dosad bila upisana Srpska pravoslavna crkva, naišao na jedinu moguću sankciju, ako ćemo se držati propozicija ABA lige.

Jer, sve drugo, znamo li da sudionici natjecanja dolaze iz donedavno zaraćenih država, vodi u antilogiku samovolje i presedana bez kraja, odnosno u prostor manipulacija, čak i ako vam se taj tjedan jednostavno ne igra neka teška utakmica.

Kad se Vučić igra košarke

“Podsjećamo da je u pitanju bila viša sila i okolnosti koje nemaju veze sa sportom niti je na njih mogao utjecati kao klub”, poručili su iz Zvezde, tražeći samorazumljivo opravdanje za svoj postupak na koji su se odlučili unatoč jamstvima podgoričke policije. A vjerojatno i uz konzultacije s “onim kojeg se ne smije zaobići”, jasno, sa zvezdašem na radnome mjestu predsjednika Srbije, Aleksandrom Vučićem, koji se voli miješati i u daleko marginalnije stvari nego što je to sport.

Imamo li na umu i sve one mučne, nesportske okolnosti koje su pratile lanjski finale spomenutih klubova, tada prvenstveno zbog želje da se stvaranjem pritiska – pri čemu je i u Podgorici i u Beogradu bilo “normalno” da krkani superteške kategorije u ulozi navijača ulaze na parket i prijete protivničkim igračima – zapravo se Čovićeve riječi čine utemeljenim. Uostalom, i mnogi drugi se žale na suđenje u ABA ligi.

A nije mali broj ni onih koji će – i u Hrvatskoj i u Srbiji, nešto manje u Crnoj Gori – nakon svega zaključiti: eto, jesmo vam govorili, takva liga nema smisla, to je samo novi balkanski lonac, naši klubovi tu nemaju što raditi! Hrvatski predstavnici – Zadar i Cibona u ABA te Split u ABA2 ligi – baš i nisu u samom vrhu regionalnih natjecanja – jučer je u Zagrebu odigran još jedan hrvatski derbi, ali kao derbi začelja i ljute borbe za opstanak! - i zato ne manjka onih koji bi “odmah istupili” iz ABA jer bi “tako ojačali domaću ligu”.

Takva razmišljanja, nije tajna, dominiraju i u Hrvatskom košarkaškom savezu, kojemu je ABA liga očito i dobar alibi za višegodišnje nečinjenje i neulaganje. Iako, ne znam samo koliko košarkaški neupućeni trebate biti da povjerujete kako bi Ciboni, Zadru i Splitu koristilo da igraju samo domaće natjecanje, i tako se polako, ali neizbježno približavaju razini košarke koju danas demonstriraju Zabok, Škrljevo, Alkar, Hermes Analitica...

Jer, u tom slučaju ne bi imali potrebe slagati niti ovakve rostere kakve danas teškom mukom besparice krpaju - Zadar ne bi trebao trošiti novac na Amerikance Allena i Ahmada, Mađara Kellera ili Srbina Fundića, baš kao što ni Cibona ne bi više trebala usluge Gibsona ili Rebeca, Splićani Washingtona i Morrisa – jer, kvragu, pa valjda bi i bez njih bili koji bod ispred Zabočana, Sinjana ili pak zadarske Puntamike, čija većina igrača trenira kad stigne, dok za život zarađuju radeći druge poslove. Kad već, eto, nisu uspjeli kao profesionalni košarkaši.

Ima ta teza, po kojoj je ABA, eto, jedini krivac što naši klubovi nisu u europskom vrhu, i što gledamo rekreativno-veteransku ligu u kojoj je teško razlikovati izvorne od usporenih snimaka akcija (toliko o tome da je to liga za razvijanje talenata!), a ne hrvatski NBA, i svoj dodatak: da nema te proklete ABA-e, mogli bi lijepo igrati famozne FIBA-ine lige.

U istoj ligi s “onima...”

O da, i to one čije sudionike, da ne kažemo i finaliste, prosječno upućeni pratitelji ovog sporta u Hrvatskoj teško da znaju.
Jasno, to je u jednu ruku posljedica višegodišnje medijske marginalizacije košarke u ovoj zemlji nogometaša i rukometaša, ali i činjenice da su FIBA-ina natjecanja jednostavno daleko ispod razine 7Days Eurocupa i Eurolige, proizišlih iz stvaranja ULEB-a, i u koje se, gle vraga, još uvijek upada baš preko ABA lige!

Zato je zanimljivo slušati kako se, gotovo sadomazohistički interpretiraju ili ignoriraju notorne činjenice, dok se u čitavu priču umeću naizgled neoborive tvrdnje poput: “Šteta da na najvećoj sceni nemamo prilike gledati najbolje hrvatske klubove”, kako je to u nedavnom intervjuu za Sportske novosti pomalo ulagivački kazao i Patrick Comninos, direktor FIBA Lige prvaka, što će spremno podržati i dobar dio ovdašnje javnosti, pogotovo onaj kojemu je od početka neprobavljiva sama činjenica da smo u istoj ligi “s onima preko granice”.

Samo, pritom se smeće s uma da natjecanja FIBA-e nisu “najveća scena”, nego je to imamo li na umu kvalitetu klubova, ipak ono odmetnuto krilo pod okriljem Eurolige i “sestrinskog” joj Eurocupa. Također, previđa se da bi to sudjelovanje u Europi za naše predstavnike trajalo možda tek do završetka natjecanja u uvodnim skupinama, dakle, već do kraja studenog (ako je riječ o FIBA Europa Cupu) ili u najboljem slučaju do početka veljače (FIBA-ina Basketball Champions League) ta bi međunarodna avantura mogla biti – okončana.

Zanemarit ćemo podatak da ta natjecanja još uvijek ne pokrivaju niti sve troškove sudionika. Istodobno, ABA nudi mogućnost odmjeravanja s kvalitetnim protivnicima do sredine ožujka, a kroz play-off i do kraja travnja, nakon čega se klubovi posvećuju nacionalnim prvenstvima...

Zato čitava priča podsjeća na klasično djetinjastu reakciju nakon neuspjeha, zbog čega slijedi odustajanje, uz onu famoznu: “Vratite mi moje krpice”.

Pa ću radije biti među prva tri ili četiri “u svom selu” nego u grču borbe za opstanak u nekakvoj – bože sačuvaj! - regiji. Sve to bez dodatno uložene kune i uz lažni alibi o forsiranju mladih (dok su pritom treneri najmlađih uzrasta redovito potplaćeni). A u lošoj ligi i najveći talenti mogu samo stagnirati, u najboljem slučaju.

Sve smo te “argumente” zapravo odavno čuli – kad je pokretanje regionalne lige još bila sanak pusti, jedan od ondašnjih vođa zadarskog Tornada je na HTV-u izjavio da takvo što ne dolazi u obzir, “jer će oni radije igrati s Realom iz Madrida nego s klubovima iz Srbije”. Lijepo zamišljeno, pogotovo kad bi još naši klubovi bili generalno uspješniji ili barem bogatiji od klubova iz Srbije, pa onda i dorasli takvom protivniku kao što je Real.

Kako to Zvezda može u Euroligu?

Da ABA nije nikakva brana sudjelovanju u europskim natjecanjima govori i podatak da je i Cedevita, danas ljubljanski klub sintetiziran s Olimpijom, proteklih godina uredno igrala Eurocup, baš kao što ga igra i ove sezone, jednako kao i još neki sudionici ABA lige – Budućnost i Partizan, dok je Crvena zvezda, kao prvak regionalne lige, sudionik najelitnijeg i najkvalitetnijeg europskog klupskog natjecanja, Eurolige.

Mornar iz Bara, čiji budžet iz perspektive naših klubova izgleda nedostižno kao budžet neke euroligaške ekipe, ove je godine odlučio igrati FIBA-inu Ligu prvaka. Uzgred rečeno, možete li se sjetiti kad je neki od naših klubova s daleko slavnijom dužom tradicijom od Cedevite igrao neko natjecanje koje pokriva europski kontinent?

Naravno da ne možete, pogotovo ako ste navijači Splita ili Zadra. Cibona je posljednji klub koji je igrao FIBA-inu Ligu prvaka, u sezoni 2015./16., kad je nakon ispadanja u grupnoj fazi nastavila natjecanje u FIBA Europa Cupu i dogurala do četvrtfinala, gdje ih je zaustavio ruski Enisey iz Krasnojarska. Budućeg NBA-ovca Antu Tonija Žižića, stasitog Omišanina u dresu Cibone, gledalo je tada jedva nešto više od tisuću gledatelja...

Naravno da posustale saveze i lige europski vlak ne čeka. A na razini Eurolige događa se – amerikanizacija, onakva kakva se prije više godina spominjala i kao mogućnost razvoja nogometne Lige prvaka. Dakle, europska košarkaška elita pomalo – zatvara vrata ostalima.

Čelni čovjek dva najzvučnija europska košarkaška natjecanja, Jordi Bartomeu, ne krije da je cilj liga sa 16 stalnih, licenciranih sudionika plus finalisti Eurocupa. Gdje je tu ABA liga? Pa baš i ne stoji najbolje, jer Bartomeu zasad mašta o pridodavanju klubova iz Pariza i Londona (pokušaj s London Towersima iz 2000. baš i nije najslavnije završio!), kao najvećih europskih metropola, dok bi ostatak licencija išao isključivo klubovima koji su već sada sudionici Eurolige, uz brojne uvjete vezane uz tehnikalije, od financijske situacije pa do kapaciteta dvorana, blizine zračnih luka i kvalitetnog smještaja. Razrađuje se i sustav svojevrsnog “salary capa” kad je riječ o budžetima za kupovinu igrača, po uzoru na američke profesionalne lige...

Sve to hoće reći da će ABA vrlo vjerojatno ostati bez direktnog plasmana pobjednika u Euroligu, pa će jedini otvoreni ulaz u društvo europskih košarkaških velikana (Maccabi, Real, Barcelona, Olympiacos, Panathinaikos, Fenerbahče, Efes, CSKA, itd...) biti onaj “na mala vrata” – preko Eurocupa.

Našim klubovima ostaje dilema – hoće li se boriti, ulagati u budžete, odnosno rostere, ili će krenuti linijom manjeg otpora, “prebaciti” sve ambicije na natjecanja pod kapom FIBA-e, i zavaravati se da su okršaji s klubovima iz Rumunjske, Bugarske, Slovačke, Nizozemske, Austrije, Švedske, Finske, Portugala, Mađarske, Belgije, Ukrajine ili s Kosova – ispunjenje europskog košarkaškog sna!

Odakle nam pravo rugati se klubu Dinamo Sassari

Pri čemu treba napomenuti i sljedeće: naša je klupska (pa i reprezentativna, ali to je sad neka druga tema!) košarka trenutačno na tako niskim granama da mi nemamo pravo svisoka ili s podcjenjivanjem gledati na niti jednu ligu koja daje neke od 32 sudionika u FIBA Euro Cupu, odnosno FIBA-inoj Ligi prvaka, u kojoj se natječu također 32 kluba, pri čemu tu ima i solidnijih grčkih, španjolskih, litvanskih, talijanskih, turskih i ruskih klubova (PAOK, Tenerife, Manresa, Burgos, Lietkabelis, Dinamo Sassari, Brindisi, Turk Telekom, Gaziantep, Nizhny Novgorod...).

Inače, u 7Days Eurocupu sudjeluju 24 ekipe, dok ih je u Euroligi 18. O međusobnom odnosu snaga, uostalom, puno govori i to što je lanjski osvajač FIBA-ine Lige prvaka, talijanski Virtus, ove godine podigao ljestvicu ambicija aplicirajući za igranje – u Eurocupu, s krajnjim ciljem da se za koju sezonu probiju do Eurolige.

E sad, naravno da i ovakav koncept Eurolige, kao “lige bogatih” bez prave natjecateljske protočnosti, ima itekakvih slabosti. Evo što je na tu temu ovih dana kazao Duško Vujošević, 2009. proglašen najboljim trenerom Eurolige (kao trener Partizana), danas šef stručnog stožera u rumunjskom Cluju (gdje igraju i dva hrvatska košarkaša, Darko Planinić i Karlo Žganec):

“Mislim da je europska košarka u velikoj krizi i da će biti u još većoj. Ta kriza je započela oko 2000., kada je FIBA dopustila da klubovi igraju svoju vlastitu ligu. Osnovna greška je bila Bore Stankovića, koji je donosio odluke u FIBA-i. I on je podcijenio snagu klubova, mislio je da nisu u stanju organizirati svoju ligu. Nuđeno mu je da se napravi komisija u kojoj bi bili tri člana klubova, tri člana FIBA-e, plus on. Znači, FIBA bi imala većinu, ali on je i to odbio. Pokazalo se da su klubovi ipak u stanju organizirati svoje natjecanje. A onda je i donesen registracijski pravilnik koji je ulazio u trend Europske unije da se ne može nikome oduzeti pravo na rad, pa je pod tom formulom omogućeno igraču koji je tek napunio 18 godina da ne mora potpisati s klubom u kojem trenira prvi profesionalni ugovor, nego da uz određenu, malu odštetu, može prijeći u bilo koji klub. I još gore, da se i mlađi igrači od 14 godina mogu, ako im obitelj promijeni mjesto stanovanja, preseliti. Normalno, to je odmah izmanipulirano... Napravljen je registracijski pravilnik koji odgovara bogatim klubovima, ne proizvođačima igrača i klubovi su izgubili interes da proizvode. A to je katastrofalno!”, kazat će trener kojeg mnogi cijene upravo zbog hrabrog promoviranja mladih.

“Euroliga je od onog trenutka kada je izdigla 11 klubova koji su dobili licenciju devalvirala domaća prvenstva. Oni idu na neku vrstu europske NBA lige, ali u Americi imate srednje škole i sveučilišta koja imaju svoj zatvoreni sistem i koji proizvode igrače. Mi to ovdje nemamo. Tko će proizvoditi igrače?”, pita trener, koji je 2010. u Parizu osjetio čar sudjelovanja na Final Fouru, u društvu CSKA, Barcelone i Olympiacosa, čiji su budžeti bili barem nekoliko puta veći.

#ABA LIGA

Izdvojeno

05. srpanj 2020 18:11