Jerko Marinić Kragić Tužno je što je bajka u Spaladiumu morala završiti

PERO SMOLČIĆ

Europsko prvenstvo u vaterpolu u Splitu pokazalo se kao pun pogodak. Spaladium Arena danima je bila krcata, rušili su se rekordi, što po broju navijača, što po decibelima koji su parali zrak i tresli zidove.

Maskota Roko bio je u elementu, zajedno s voditeljicom programa u dvorani je u pauzama "palio" publiku, i on je bio pun pogodak. Nije vaterpolo medijski najeksponiraniji sport, nije i da na tjednoj bazi, iz kola u kolo ligaških natjecanja, okuplja na tisuće gledatelja. Stoga je bilo i skepse hoće li Spaladium Arena ipak biti prevelika? Hoće li dio stolica ostati bez svoga "vlasnika"? No, dogodilo se upravo suprotno, dogodio se vaterpolski "hype", tražila se na koncu i ulaznica više.

Hrvatski reprezentativci polako su izbijali na vrh popularnosti u svojoj domovini, a jedan od najeksponiranijih i posebno omiljen u Splitu bio je Jerko Marinić Kragić.

Neprikosnoveni golgeter splitskog Jadrana svojom je pojavom, isklesanim tijelom prekrivenim tetovažama i sanjivim pogledom očarao ženski dio publike, a svih je oduševio svojim igrama u bazenu. Paralelno s vaterpolskim akcijama koje su "Barakude" na koncu dovele do titule prvaka Europe, Jerko je vodio i političku borbu, krenuo je u bitku na kotarskim izborima i pobijedio u splitskom Lovretu.

- Neopisivo je možda najbolja rič. Jer ovakvo nešto se ne pruži baš svakome, da isprid kuće postaneš prvak Europe... - komentirao je svoj veliki uspjeh s "Barakudama" Kragić.

U finalu je Hrvatska s 10:9 savladala Mađarsku. Bio je to uzbudljiv finale emotivnog prvenstva. Posebno za Jerka, koji je u 32. godini dočekao zvjezdane trenutke svoje karijere. Iako su ga prije nekoliko godina, što se reprezentativne karijere tiče, mislili i otpisati, on je "zaorao" duboko i dokazao suprotno.

- Virova san da mogu. Povuka san neke poteze s nadom da će se nešto pomaknit, iako su drugi mislili da se ostavljan vaterpola. Otiša san u Steauu da pokažen koliko vridin, da igran Ligu prvaka i buden pod povećalon. Ti potezi su mi se isplatili.

Medalju je posvetio roditeljima.

- Ja san mislija da niko ne može bit sritniji od mene dok nisan vidija njih. Nije im staja zvonit telefon. Ovo je i njihova kruna šta se mene tiče. Zaslužili su više i da ih sa mnom prati neka pozitiva. A još smo to učinili u mom kvartu, blizu obiteljske kuće.

Zabio je na Euru Jere čak 14 golova, najviše od svih. A osim njegovih roditelja, svakoj od tih njegovih bravura pljeskali su i prijatelji.

- Sritni su bili ka i ja. Sa mnom su od početka. Bili su uz mene i kad je bilo najteže, kad niko nije virova u mene. Zato i jesan nakon utakmice prvo otiša do njih. Otiša bi do matere i oca, ali ih nisan uspija vidit na prvu.

Nakon zlata imao je i par dana odmora, uživanja u domaćoj spizi.

- Uhh, to mi je najdraže. U nas doma je uvik pravilo, ćaćine lazanje i materini pohani šniceli. Nisan od velike spize, to je za mene broj jedan.

Kakve su emocije nakon Eura?

- Najveća je tuga što je ovo moralo završit, ta bajka.

Kako je bilo u danima tijekom Eura?

- Split živi za sportske uspjehe, danima smo pričali o tome, hvala Splitu.

Atmosfera je bila doista nevjerojatna?

- Od samog početka je to bilo čudo, na prvoj utakmici s Maltom bilo je pet tisuća ljudi, a ono na kraju s njih 10 tisuća ne mogu opisat. Ljudi su sjedili po prolazima. To sam ranije iskusija samo na utakmicama Hajduka, nisam mislija da ću to doživit negdi drugdi. Ne znam kakav je osjećaj igračima Hajduka koji su na terenu jer sam na Poljudu uvik na tribini, ali vjerojatno je ono što mi iskusili blizu tome.

Veliki si navijač Hajduka, to znamo. Kad je to i kako počelo?

- Otac i stric su navijači, prirodno je da sam otiša u tom smjeru. Kad bi s ekipom sidija u kvartu i kad bi razmišljali što raditi, Hajduk i utakmice bili su prvi izbor. Prvo gostovanje mi je bilo u Šibeniku kad sam ima 17 godina. Sa Skalica sam, pored stadiona. Tu mi je osnovna škola, srednja pomorska škola, treninzi na bazenu Poljud.

Kakve su sad emocije kad se sjetiš Eura?

- Ne može se to zaboravit, ljudi oko nas svakodnevno nas podsjete, ljudima se urizalo u pamćenje, rado se site, kad ti spomenu, vrate se emocije. Neće se to nikad zaboravit.

Šteta što se ta atmosfera nije prebacila i na klupsku scenu, ipak Jadran igra Ligu prvaka, s najboljim svjetskim klubovima, no publika zasad nije reagirala?

- Nažalost nije, nismo uspjeli privući publiku. Vaterpolo treba ljudima malo više približit, uz sadržaje. Da čovik koji dođe popije sok, vodu, pivo, pojede kokice. Neće samo doć i pogledati vaterpolo. A medijski, osim u Slobodnoj Dalmaciji, nema tu puno toga. Trebamo iskakat iz paštete, vaterpolisti se moraju više pojavljivat. Garantiram da 95 posto ljudi koji nam nisu prijatelji i ne zna da se igra Liga prvaka, što je užas. Moramo im ponudit malo više, da ih privučemo.

Ti si s vaterpolom počeo u Mornaru?

- Počeo sam kroz Mornar, do 24., onda sam iša godinu dana u Italiju, pa dvi godine Jadrana, dvi Steaue, a sada treća godina Jadrana. Postao sam na kraju pravi jadranaš.

A kotar? Je li nakon pobjede na izborima priča u Lovretu krenula u dobrom smjeru?

- To ide dobro, funkcioniramo dobro. Na masu projekata radimo, krenili smo u nekim smjerovima. U 2023. će ljudi moći osjetiti to što radimo. Jedina stvar, nismo znali koliki je to proces, papirologija, čekanje dozvola. To je jedina stvar na koju nismo bili spremni. Prva stvar koju želimo su ležeći policajci ispred OŠ "Skalice", mislimo da smo jedina osnovna škola koja ih nema, tu je i par cesta koje su u užasnom stanju. Problem je i pješački semafor kraj Ulice Antofagaste, prijeti brzina auta. Ljudi se bune, da se vozi "200 na sat", par puta su spašavali dicu, čupali ih s ceste na korniž. Zasad ćemo taj prijelaz označit bolje u obliku dva - tri velika znaka, pa vidit sa svjetlosnom signalizacijom za dalje. Radimo šta možemo, ograničeni proračunom i sada vremenom do kraja godine. Od dogodine ide neki naš "boom". Svi se slažemo dobro, nezavisni smo. Nismo političari, mislin naša lista. Sa svin drugin opcijama surađujemo dobro. Imaju volje, želje, sudjeluju na sjednicama. Funkcioniramo dobro...

Gledali smo i Svjetsko nogometno prvenstvu, ti pratiš i Hajduk. Jesi li ti "vaterpolski blizanac" Marka Livaje?

- Hahha... - samo se nasmijao Jere.

- Je, naravno da san pratija Mundijal, veliki spektakl, veliko natjecanje. Šteta šta nismo ušli u finale, mislin da je Argentina jednostavno bila bolja, no ostaje ponos na sve šta smo napravili. Tri polufinala otkako je Hrvatske, to samo za sebe govori.

Hajduk i Jadran, titule?

- A ništa, svi smo živi, svi smo u borbi. Nažalost mi smo izgubili Kup, Hajduk još nije. Mi i dalje vjerujemo u to što se radi, što se događa. Da se nešto pravimo pametni, nema smisla. Mi smo navijači, plaćamo pretplate, karte, donacije, na igračima je da igraju...

Vi ste u Jadranu dobili novog trenera, umjesto Mile Smodlake sada vas vodi Jure Marelja, koji je stigao s klupe Solarisa.

- Kad sam došao u prvu momčad Mornara Jure je bio jedan od iskusnijih igrača, igrali smo potom i u Jadrana, on je i pomoćni trener u reprezentaciji. Dosta smo zajedno. Meni je krivo s jedne strane radi Mile, kojega cijenim, radi njega sam se i vratio u Jadran i produžio ugovor. Uvijek gledam s ljudske strane jesam li mogao napraviti nešto više, da se ne dogodi smjena trenera. S te strane sam nesretan. A s druge strane Jure ima znanje, ima stav, zna što radi. Mislim da ćemo nizati dobre rezultate. I doći do te titule prvaka Hrvatske konačno. Osobno imam apsolutno povjerenje u Juru, njegovo znanje i stručnost.

Zadihao se Jere dok smo pričali, šetao je psa...

- Da, to mi je od cure.

Ozbiljna veza? Kako se zove?

- Cura je Ana, da, već živimo skupa...

Nije još vrijeme za veliki izlazak u javnost, ali uskoro...