Našli smo se u dvorani Osnovne škole "Gripe". Tatami, ured, teretana...
– Trenutačno smo u deset dvorana – ponosno nam je kazao Toni Tomas, prvi čovjek Taekwondo kluba "Marjan", hrvatskoga taekwondoa uopće, bez obzira na titule... On je taj koji je stvorio splitsko borilačko čudo i čiji borci u kontinuitetu ostvaruju vrhunske svjetske rezultate.
Ove godine je "marjanka" Matea Jelić u Tokiju osvojila olimpijsko zlato, dok je njezin klupski kolega i još jedan Tomasov pulen Toni Kanaet kući donio olimpijsku broncu. Odjeknulo je to jako u svijetu sporta, stigao je Tomasu i poziv da dođe raditi u Njemačku... Ne na "bauštelu", naravno...
Splitski je sportski stručnjak to na koncu odbio, a poziva ima sa svih strana.
– Zovu nas iz Trogira, Kaštela, Sinja, Makarske... U godinu dana mogli bismo otvoriti još deset dvorana. Ljudi žele subvencionirati, dati novac, ali ne želimo gubiti kvalitetu. Imamo razinu koju imamo, a nije lako stvoriti trenerski kadar da se toliko proširimo i zato smo se zadržali na ovih deset dvorana.
Što je to u taekwondou tako privlačno da imate toliko članova?
– Što se tiče curica, nama ih dolazi najviše, mi smo u Splitu izbor broj jedan. Za sve mladiće je izbor broj jedan nogomet. Sad s ovom olimpijskom medaljom Tonija Kanaeta i mi ulazimo u, recimo, top pet izbora za muške. Svaki sport je lijep sport i nudi djetetu nešto dobro. Stvar je ljudi koji vode taj sport na koji način će organizirati menadžment kluba, koliko će biti brzi i efikasni u rješavanju problema sportaša. O tome ovisi koliko će ih privući u klub i koliko zadržati.
To zadržavanje je bitno.
– Možemo imati rezultate Ane, Lucije, Matee, Tonija... Djeca će doći, ali ako nisi dorastao da se na pravi način razvijaju i ostvaruju rezultate, brzo će napustiti klub. Mi dobro radimo s djecom, imamo puno reprezentativaca koji su uspješni i zato imamo puno članova.
Imao si 19 godina kada si krenuo u ovu priču. Jesi li imao viziju ovoga što Taekwondo klub "Marjan" danas jest?
– Nisam imao ovakvu viziju. Uvijek je vizija bila iz godine u godinu, iz olimpijskog ciklusa u olimpijski ciklus. Velika očekivanja donose velika razočaranja. Ako kreneš i imaš velika očekivanja, lako padneš. Stoga je bitno da se ide korak po korak, malim koracima. Mi smo stalno svoje ciljeve pomicali i željeli da smo veći i veći, bolji i bolji. Svaki put bismo nešto dosegnuli i rekli idemo korak dalje.
Bilo je nekoliko prekretnica. Sigurno je bila prekretnica Ana Zaninović kao svjetska prvakinja 2011. i najbolja sportašica Hrvatske. Više od 500 djece se potom upisalo u rujnu. Potom kada je Lucija uzela olimpijsku broncu, kao i kada smo dobili svoju prvu dvoranu koju smo mogli koristiti 24 sata dnevno.
Bila je to dvorana na Blatinama?
– Da, do tada smo radili u terminima. Nas je trebalo samo pustiti da radimo. Sada je i ovo prekretnica, što smo osvojili prvu mušku olimpijsku medalju, potom Mateino olimpijsko zlato, što Split nije imao od 1968. i Đurđice Bjedov... Učili smo od Rio de Janeira i Igara te 2016. godine. Imali smo tada tri olimpijca, od kojih "Marjan" dva. Nismo imali medalju. To smo popravili, i tu smo. Ako budemo dobro radili, to košta, ali puno manje nego u drugim zemljama, u budućnosti ćemo još bolje raditi.
Imao si ozbiljnu financijsku ponudu Njemačke. Je li ti bilo teško to dobiti?
– Puno ti puta bude teško i onda kažeš: puna mi je kapa, idem svojim putem. Radit ću treninge, biti gospodin čovik, nema pritiska... Ali svaki put kad dođe 5 do 12... Znaš i ti, vršnjaci smo, kako smo mi krenuli i to gradili. U tih 5 do 12 emocije prevladaju. Osjetim se kao da napuštam dijete.
Tebi je klub kao obitelj?
– Ja sam od jutra do sutra u dvorani. Tu sam koliko god treba. Za Olimpijske igre sam čitav dan bio u dvorani. I zavjetovao sam se da na mobitel neću ulaziti ni u što drugo nego samo taekwondo. Ni vremensku prognozu, ni vijesti nisam pratio. Samo taekwondo, njihove protivnike, videa. I tako dva mjeseca. Ništa drugo za mene nije postojalo, da je negdje pala atomska bomba, ja ne bih znao.
Je li ti takva izolacija koristila?
– U takvoj ti situaciji dođe na pamet milijun detalja. Kazao je Cristiano Ronaldo da puno detalja na kraju čini ogromnu razliku. Kad se fokusiraš, počneš te detalje primjećivati, i to se isplati.
Treba i sve te detalje prenijeti drugim trenerima. Koliko ih ima sada u klubu?
– Imamo... – zamislio se Tomas i potom okrenuo prema ploči za bilješke u uredu:
– Evo ih na ploči, 19 trenera. Imamo i dva za fizičku pripremu, tri spremačice, dvoje zaposlenih u kancelariji. Imamo 40 stipendiranih sportaša. Oko 70 ljudi mjesečno ostvaruje dohodak od kluba.
I sad kao da vam je to malo, pa ste se javili opet i na "Supertalent". Pa vas čeka nova navala djece.
– Mogli smo mi ležati, biti s mirom... Ali što ćemo, odlučili smo opet. Bili smo i 2011. i ušli u polufinale. S audicije imamo 100 tisuća pregleda na YouTubeu. Plus televizija, plus svi mediji koji prate... Ogromna nam je to reklama. I mi smo tu priliku iskoristili. Radili smo na točki dva puta dnevno, tri-četiri sata.
Pandemija koronavirusa imala je veliki utjecaj na svijet sporta. Koliko je vas pogodila?
– Korona nam je smanjila broj članova; sada smo nakon odličnih rezultata u Tokiju na malo manje od tisuću članova. Splitski sport s rekreativcima i seniorima ima 16.000 sportaša, mi od toga imamo tisuću. Ne znam ni jedan da ima više.
Baš ste magnet.
– Pristupačni smo svima, imamo 43 grupe djece. Nastojimo za svakoga naći grupu shodno njegovim afinitetima. Rezultati i taj broj djece je dokaz da dobro radimo i da se to djeci sviđa. Iz kvantitete proizlazi kvaliteta, jako dobro ih selektiramo. I potom imamo izvrsne sportaše i iz toga opet dolaze novi. Rijetki zavrte taj ciklus, mnogi naprave velike uspjehe, dođu djeca, ali se nakon toga raspadnu; plešu samo, što se kaže, jedno ljeto. Niti se poboljšala infrastruktura, niti su se djeca uključila... Mi vrtimo kotač, Lucija i Ana su skupili djecu iz koje su nastali Toni, Matea, Lena, Bruna... Iz njih će izrasti novi natjecatelji, naš se kotač uvijek vrti. Ne obezvrjeđujući ničiji uspjeh, ali neki su imali rezultat iza kojega nije ostalo ništa. S njima je počelo i s njima završilo.
Kamo vaš kotač sada juri?
– Imamo planove da u iduće dvije godine budemo dvostruko bolji u smislu članstva, rezultata i infrastrukture. I znamo kako. O tome hoćemo li pronaći partnere ovisi koliko ćemo ostvariti od tih planova. Ono što je bitno jest da mi nećemo odustajati. Ja ću uskoro napuniti 41 godinu, a imam više od 20 godina iskustva. A mlad sam, mogu još 30 godina raditi ako budem gladan na vrhunskoj razini, tako je i Šiši (trener Veljko Laura, nap. a.) i ostali...
Aktivan si i u politici, član Gradskog vijeća, u Splitskom savezu sporova...
– Političari često rade sami sebi spomenike. Uvijek obnavljaju sportske objekte ili ih grade. Mislim da nije problem objekata, niti imamo problem sportaša. Jer po našim genetskim predispozicijama uvijek imamo kvalitetnih sportaša. Nisu problem ni treneri, najveći je problem upravljanje sportom. Split je iza Zagreba drugo gospodarsko sjedište u državi, a u kojim smo to sportovima drugi? Da ne govorim prvi? Najveći problem je upravljanje.
Kako to popraviti?
– Nama trebaju upravljački kadrovi. Jedan pozitivan primjer je Vaterpolski klub Jadran. Redom sadašnji gospodarstvenici, bivši vaterpolisti, imaju 75 posto u proračunu svojih sredstava, 25 posto se oslanjaju na Grad Split. I sada su naš najozbiljniji kandidat za titule. Novca u proračunu ima koliko ima. Mi želimo da bude više, da se više ulaže. Ali osnovni je problem upravljanja s ovim postojećim sredstvima.
Splitski klub olimpijaca izbacio je ideju da Split bude domaćin Europskih igara 2027. godine. Veliki bi to bio izazov za grad, riječ je o multisportskom natjecanju poput Olimpijskih igara. Vjeruješ li ti da je to dobra ideja?
– Ako Europske igre financijski ne bi opteretile Grad, da ne mora 30 godina vraćati neke kredite, ako ga ne onemogući da u perspektivi gradi vrtiće, škole, onda sam ne 99 posto, nego 100 posto za Igre. Ana i Lucija su nastupale na Europskim igrama, Ana je bila druga, Lucija treća. To je bilo fantastično. Ako bismo nešto povukli iz europskih fondova, nešto pomogla država, nešto Grad, to bi bilo predivno za Split. Mogli bi se svi objekti obnoviti, neki novi napraviti i to bi bio strašan zamašnjak za razvoj sporta u Splitu. Ali računica mora biti dobra. Da budem slikovit, je li dobro za tvoje dijete da ga daš na koledž? Jest ako možeš financijski to izdržati. Ali ako si zbog toga gladan, ne možeš platiti struju i vodu, a drugo dijete ne može ni u srednju školu, onda je to krivi potez. Važno je i da grad ima obrazovni, zdravstveni sustav, infrastrukturu... Ako ćemo u tome oskudijevati zbog Igara, onda nisam za njih. Ali ako će se ostvariti i sredstva iz drugih izvora, iz TV prava, onda je to fantastično.