Našoj glumici Dariji Lorenci Flatz, koju gledamo u Kumovima, teška bolest dijagnosticirana je nakon rođenja trećeg djeteta, no imala je sreću što joj je karcinom otkriven u ranom stadiju pa danas upozorava na važnost preventivnih i redovitih pregleda. Za Gloriju je napisala kroz što je sve prolazila dok se borila s bolešću.
Kada sam čula objavu britanske princeze Kate da joj je dijagnosticiran karcinom, a da je prije toga prošla operaciju u području abdomena, prvo što mi je palo na pamet da se radi o jajnicima. Naravno da ja, kao i nitko drugi ne znamo o čemu se radi, ali karcinom jajnika je prilično podmukao jer nema nikakve simptome, a ja sam kroz tu priču i sama prošla pa iskreno mogu suosjećati i razumjeti kroz što prolazi.
Uoči mog četrdesetog rođendana, prilikom carskog reza s trećim djetetom, nađena mi je cista na jajniku koju su liječnici poslali na analizu i nažalost utvrdili da se radi o karcinomu. Naziv mu je bio papilarni serozni tumor jajnika, bilo je tu još nekih naziva, ali sam ih zaboravila - namjerno. Srećom radilo se o border line tumoru, odnosno tumoru u početnom stadiju.
Dva mjeseca nakon što je tijekom porođaja ta cista, odnosno jajnik izvađen, ako se utvrdi da je riječ o malignoj tvorevini po protokolu morate na još zahtjevniju operaciju. Naime, preporuka mog onkologa je bila da se izvade svi reproduktivni organi - oba jajnika, jajovodi i maternica, međutim kirurg koji me je operirao nešto je poštedio, jer sve što je izvađeno nije imalo tumorske stanice. Tako da nisam morala ići na kemoterapiju i zračenje, ali mi je rečeno da mi se to primjerice dogodilo deset godina ranije, po tadašnjem protokolu morala bih ići na preventivne kemoterapije. Ta velika operacija dogodila se kada je moj sinčić imao samo dva mjeseca i moj se muž sam brinuo o njemu, tako da je praktički u jednom danu s prsa morao prijeći na bočicu. Moja mama je dolazila pomagati, ali je on je uglavnom bio sam s njim. Uz sve probleme, dobila sam i sepsu, tako da je to bio iznimno težak period i moj se boravak u bolnici produžio. Ali kada sam došla doma vratila sam dijete na prsa i dojila sam ga prvu godinu i zbog toga sam baš sretna. Moj suprug je u cijeloj situaciji bio jako stabilan i pozitivan, puno mi je pomagao i nikada nije pao u očaj, bar ne preda mnom. Jako je bitno imati podršku partnera i bliskih ljudi, da ne stvaraju paniku i da vas još više ne tjeraju u strah.
Kada sam nakon porođaja dobila prvu dijagnozu, puna dva mjeseca samo sam plakala, a imala sam malu bebu na prsima. Osjećala sam se loše jer plačem i djetetu prenosim negativne emocije, ali si jednostavno nisam mogla pomoći. Toliko je u meni bilo tuge i straha.
Od tada se kontroliram svakih šest mjeseci i zapravo sam imala puno sreće. Jer su karcinomi jajnika jako nezgodni, nemaju nikakve simptome dok ne dođe do metastaza i stanja koja su teško izlječiva. Zato je jako važno ići na redovite preventivne preglede jajnika, pogotovo ako imate cistu. Sa svojim iskustvom ja bih je sigurno izvadila, danas se to radi laparoskopski. Koliko god su to najčešće benigne tvorevine, ali eto postoji i maleni postotak kada se radi o tumorima, a rana intervencija vam sačuva život. Psihički je za mene ta situacija bila jako teška. O tome nikada nisam željela javno govoriti, trebalo mi je mir, jer kada se suočite s takvom dijagnozom, strah je enorman. Naravno, govorim u svoje ime, ali vjerujem da većina ljudi jednako proživljava takve situacije pa vjerujem da niti princezi nije nimalo lako jer je morala otkriti s čim se bori.
Pogotovo je to bilo teško u mom slučaju, baš kao i u njenom, jer imate malu djecu pa se ne radi samo o vašem već i o njihovom životu. Taj osjećaj da će djeca ostati sama, bez majke i biti lišena majčinske ljubavi, zaista je neopisiv. Naravno da je tu muž i otac, ali svi znamo koliko maloj djeci treba mama. Kada sam nakon porođaja dobila prvu dijagnozu, puna dva mjeseca samo sam plakala, a imala sam malu bebu na prsima. Osjećala sam se loše jer plačem i djetetu prenosim negativne emocije, ali si jednostavno nisam mogla pomoći. Toliko je u meni bilo tuge i straha. Jako sam se teško nosila s tom situacijom, sve dok ta noćna mora nije završila. Vjerojatno je tako sa svim teškim životnim situacijama, moraš ih prihvatiti, moraš se pomiriti s njima i moraš se boriti i shvatiti da u tome nisi sam. I na kraju mi je ta druga operacija donijela jako dobre vijesti i prošla sam najbolje moguće. Neki ljudi nemaju toliko sreće, ali se opet bore do zadnjeg trenutka, a mnogi danas i uspiju pobijediti bolest. Ali naravno, kada se suočite s takvim dijagnozama treba vam mir, intimno i sigurno okruženje, a ne da vas ljudi stalno ispitujut, da si medijski izložen dok borba još traje jer to može biti veoma uznemirujuće i neugodno.
Svojim sinovima blizancima o bolesti tada nisam ništa govorila jer su bili mali, imali su samo sedam godina i teško bi se s takvim vijestima nosili. Naravno, da je situacija bila gora, morali bi im reći i objasniti, našli bismo neki način, ali u tom prvom trenutku kada još ne znaš što se događa i kakav će biti ishod, pokušavaš to sakriti od njih i pred njima biti najbolja verzija sebe. Tek kada je prošlo pet, šest godina, u vrijeme ‘‘Plesa sa zvijezdama‘‘, s tim sam izašla u javnost.
Danas, kada je ta priča daleko iza mene mogu o tome govoriti nadajući se da ću svojim iskustvom nekom možda i pomoći. Znam da je meni tada jako pomagalo čitati o iskustvima ljudi koji su prolazili kroz slične stvari. Sjećam se da sam čitala o borbi Josipe Pavičić s karcinomom dojke i to mi je bilo vrlo utješno. Bilo koje svjedočanstvo s pozitivnim ishodom davalo mi je snagu. O Josipinoj borbi napravila sam i predstavu ‘‘6 milimetara‘‘ baš zato što sam i ja to prošla. Ali tada još nisam imala snage javno o tome govoriti. Tada mi je to bilo prerano i prebolno. A danas rado o tome govorim, rado to dijelim jer znam koliko žena u ovom trenutku leži na bolničkim odjelima i čeka operaciju te se suočava s najvećim životnim strahovima, za sebe ili za svoje bližnje, piše Gloria.