StoryEditorOCM
ŽivotU DNEVNOM BORAVKU

‘Zadnjemu koji je umro na sprovod nije došao ama baš nitko. A bija je bolji od kruva... Nosio sam križ, osjećao sam se užasno‘: Mateo iz splitskog MoST-a pogađa nas u srce

23. studenog 2022. - 21:24
‘Ajd, što si se raspričo! Ajmo kitit bor!‘ - veselo Matea poziva ‘mali Robi‘, jedan od najdražih korisnika. Iz Bosne je, jedan super momak bez ikakvih poroka. Jednostavno, gadno mu je u životu ‘pao grah‘Ante Čizmić/Cropix

Prve natruhe božićnog vremena koje dolazi osjećaju se posvuda; pa i u prihvatilištu za beskućnike pri udruzi MoST u Gundulićevoj ulici u Splitu.

Doduše, Božić je nekako "na čekanju", još uvijek je u sjeni prvog zamaha Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru. Budući da u prihvatilištu trenutno obitava tridesetak muških korisnika – uz pet žena – jasno je da groznica "drma" i to (u osnovi ipak sumorno) mjesto. Jer ono gdje si došao silom prilika ne možeš doživljavati puno drugačije.

Drugačije izgleda i ta nogometna groznica. Za našeg posjeta Gundulićevoj igrala je Poljska protiv Meksika (ili obrnuto), kažu znalci da je to važna utakmica. Na drugim mjestima ljudi bi imali čipsa i grickalica, možda i "nešto konkretnije" za pod zub – pa i štogod sa gradela - pilo bi se pivo, deralo, navijalo. Da je u društvu navijača koji Poljak ili Meksikanac, garant bi i vuvuzela bilo.

No, ne i u konačištu splitskih beskućnika. Tamo je umorna muška ekipa sjedila pred ekranom i gledala nogometni sraz mirno kao da je u pitanju Sjednica Sabora. Bez piva i spize, barem dok netko iz Olala-družine ne donese večeru. I bez cigareta jer pušenje nije dozvoljeno.

A izostanak navijačke strasti? Bah, dosta je njima i njihovih šokova, životnih stresova.

Tu i tamo proviri poneka žena iz nekolikih soba "ženskog odjela" (dijeli ih šankić, kuhinjica). Dvije su srednjih godina, jedna izgleda prilično mlado. Pozdravlja nas otegnutim južnjačkm naglaskom, mogla bi biti iz Dubrovačko-neretvanske županije. 

- Neću pričat za novine. Nema šanse da se slikam. Tu sam par godina – tek veli, dok grabi njoke iz velike teće i sprema ih u plastičnu kutiju u kojoj je jednom bio sladoled. Onaj jeftiniji.

Njoke se malo "prelijevaju" iz kutije po plastičnoj vrećici, pa ju upozoravamo da možda neće stići do onoga kome su namijenjene; očigledno je da djevojka izlazi van, navlači jaknu, sva je u nekom "grunge" stilu. Ah, kako je taj naziv ponekad ironično istinit.

- Nema veze to – lako će ona, i odlazi.

image

Djelatniku Mateu Tajsiću prihvatilište i ljudi u njemu su "drugo ime za ljubav". S Goranom Cvitanovićem ima odnos kao s ocem

Ante Čizmić/Cropix


U smjeni dežura djelatnik Mateo Tajsić, ranije dugogodišnji volonter; njemu je prihvatilište i ljudi u njemu "drugo ime za ljubav". Razumjet će oni koji su pročitali istoimeni roman Coleen Mc Callaugh.

Novitada je da od ove zime (zapravo, već jeseni) prihvatilište ima poludnevni boravak, ne samo noćenje! Važnost tog podatka najbolje znaju cijeniti oni koji su ranije bili cio dan osuđeni na, počesto besciljno, lutanje ulicama Splita. Ma koliko lijepe bile, znaju umoriti čovjeka, deprimirati. Pogotovo kad si bez novaca za kavu, nešto za prigristi.

Pogotovo o Božiću.

Da je mogućnost poludnevnog boravka u prihvatilištu od 15 sati "pogodak u sridu" pokazuje jednostavna činjenica: bilo je skoro sve puno kad smo mi došli oko 15.30 sati. Ljudi imaju pravo na dom, na mrvu dostojanstva da mogu pogledati barem utakmicu na koliko-toliko "svom" kauču.

Puno mi ovo znači – povjerava nam Goran Cvitanović, nekadašnji stanar zajednice pri Susretu u Kaštelima, sad u MoST-a. Njegovu smo priču imali, on je šarmantan "mladić u zlatnim godinama", nekadašnji ugostitelj. Malo ga je zeznuo život, malo on sam sebe, prihod mu je teški monimalac, a stanuje tu gdje smo ga zatekli.

- Čujte, nije lako ubit dan vanka od jutra do večeri, čak i kad imaš love. Dugo je to vrime... A kad nemaš love, pogotovo. I sad mi dosadi od osam ujutro do tri popodne lunjat po gradu, pogotovo otkad izbjegavam Pazar i Rivu. Na Rivu mi je teško ić jer me podsjeća na mladost, one lipe dane kojih nema više – iskren je Goran.

Da ga utješi, Mateo mu u letu šalje poljubac, Goran se smije. Još je on mlad, konsolidirat će se. Nema ni sedamdeset...

- Najmlađi korisnik noćenja i poludnevnog boravka trenutno ima 32 godine – bilo je i devetnaestogodišnjaka – a najstariji je veteran u sedamdesetima. On je ovdje od prvog dana – veli Mateo.

Nailazi rečeni veteran; izgleda kul, kao neki umjetnik. Nosi lijepu vunenu kapu.

- Iden malo vanka – javlja se Mateu; vani je već crni mrak, rano se smrkava.

- Di ćete? - pitamo bezobrazno.

- Malo do kladione. Ne pijen i ne pušin, iman se pravo malo zabavit. Kapne i koja kuna, znam šeme – namiguje.

- Donesi mi pizzu kad se budeš vraća – Mateo će Veteranu, kao tati.

- Nije mi usput, znaš da bi ti donija – Tata će.

- Aj dobro, naručit ću. Aj ća – vedro ga "otpušta" Mateo, familijarno prisan s ljudima.

image

Robi Marić
 

Ante Čizmić/Cropix


Kaže, zovnu ga u bilo koje doba dana i noći kad im nešto treba; živi kod Poljuda, "blizu mu je za doletit", a nema ženu da mu prigovara. Stanuje sa psom Samuelom, a on je tolerantan.

U konačištu nema većih ekscesa, tu i tamo netko dođe pripit, a dozvoljeno je biti u policijskoj mjerici, do 0,5. Bude li više, ulaz je zabranjen, saznajemo od Matea.

Teško mi je bilo kome dat totalni izbačaj, ali moram ako se pronađe droga. Nema drogiranja, onaj tko boravi ovde pri MoST-u, mora bit čist. Tu nema kompromisa. Mora bit tako da bi se očuvala ova zajednica.

Inače, ljudi ovde imaju sve; problem je kad izađu vanka. Znači ovde imaju spizu uvik, nitko nije gladan, nema šanse. Imaju i toplu vodu, tuševe i zahode (odvojene muške i ženske), perilice za robu, deterdžent, svoj krevet... Ali, mnogi danima nemaju ni kune, pa žicaju od mene: daj mi dvadeset, daj mi sto. Dam im, ako imam, šta ću. Neka kupe cigarete, popiju kavu; to je ljudski.

Nervira me što neki prosjače, a čak i nisu "format" za prosjake; korim ih ako ih ulovim – Mateo će.

Pričamo za stolom, drvenim stolom s tvrdim sjedalicama, dok na velikom kauču umorni muškarci srednjih i zrelijih godina gledaju ekran. Utakmica plamti, a oni sjede, povremeno osluhnu i ono što mi ćakulamo.

U prostoriju ulazi mlađa žena; zgodna, mršava plavušica. Moli za bocu domestosa, Mateo izlazi u susret, žena skrušeno zahvaljuje i odlazi.

- Ne mogu vam odavati detalje iz njenog života, ali virujte mi da joj nije lako. Ne, ne boravi kod nas, ali dolazi po "sljedovanje". Imamo i takvih, vanjskih korisnika neke pomoći.

image

Armin Zorić
 

Ante Čizmić/Cropix

- Ajd, što si se raspričo! Ajmo kitit bor! - veselo Matea poziva "mali Robi", jedan od najdražih korisnika imenom Robi Marić, iz Bosne je, imali smo njegovu nesretnu priču. Robi je jedan stvarno super momak bez ikakvih poroka, nikad ih nije imao. Jednostavno, gadno mu je u životu "pao grah".

Tužna priča splitskog beskućnika: ‘malog Robija‘ majka je napustila, oca nikad nije upoznao, mnogi su iskoristili i odbacili, ali on se ne predaje!

- Ajde, uvatite se bora malo, kvragu i utakmica – pokušava Mateo animirati i druge korisnike, ali bez većeg uspjeha.

- Znate, najteže je kad netko odavde premine, a u ovih dvadesetak godina imali smo puno, puno sprovoda. Zadnji je umro jedan kojemu na posljednji ispraćaj nije došao ama baš nitko, osim nas nekoliko djelatnika. A bija je bolji od kruva... Mene je dopalo nosit križ; osjećao sam se užasno – povjerava djelatnik.

image

Korisnik Goran Cvitković i djelatnik Mateo Tajsić: atmosfera je prisna, domaća

Ante Čizmic/Cropix

Mimo očekivanja, posebno zna u MoST-ovu konačištu biti teško upravo u ovo veselo božićno vrijeme. Veselo, hm – kako kome.

Pa kaže:

- Kad se okiti bor, zna biti, s oproštenjem, *ranja. Prorade emocije, ljudi "puknu" jer se sjete obitelji koja s njima više ne razgovara, svega šta su izgubili. Onoga šta je ostalo u nekom prošlom, boljem životu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. studeni 2022 21:37