StoryEditor
ŽivotNeobična strast

Mala Dugopoljka ima hobi kojim se ne bave njeni vršnjaci, prepričala nam je epizodu s Kamešnice i ono čega se mnogi boje: Teže je sa stolice past!

Piše Lenka Gospodnetić
22. veljače 2020. - 14:01
Nikola Vilić/Hanza Media

Ljubav prema konjima privilegija je koju će teško razviti, primjerice, gradsko dijete, jedno od onih koji misle da je krava ljubičasta jer su je vidjeli samo na omotu “Milka” čokolade.

No, tu je sreća pomilovala dvanaestogodišnju djevojčicu Lucu Balić iz Dugopolja koja je, zahvaljujući svom životnom okruženju, zarana otkrila ne samo strast prema jahanju i privrženost tim plemenitim životinjama, konjima, nego i dar za crtanje. Pogađate, omiljeni motiv su joj...

- Konji, samo konji! Nekad nacrtam i učiteljicu preko sata, ako mi je baš dosadno – smije se bistra mala Luce, rođena – gle zanimljivosti – u alkarskom gradu Sinju. Mama joj je iz Glavica, pa možemo reći da je Luce već sada prava mala alkarica!
Danas živi s tatom Antom u Dugopolju; on ne zna jahati, ali je član Gorske službe spašavanja i ljubitelj prirode. Brzo je uočio da njegova najstarija kćerkica gaji iznimnu sklonost ka konjima, jer joj je “najbolja prijateljica” od rođenja – točnije, otkad se “oždribila” – postala malena kobila, ponica Dina.

Ljubav na prvi pogled

- Stalno se odlazila s njom igrati kod susjeda, bila je to ljubav na prvi pogled, prvo, pionirsko jahanje. Zato sam je odlučio poduprijeti u toj sklonosti konjima i jahanju, pa sam je vodio na treninge u Sinj na hipodrom, ali i kod prijatelja na privatne rančeve s konjima. Onda sam joj ponicu Dinu i kupio – govori tata Ante. Prirodno, kao da se radi o poni-biciklu...
Nešto najprirodnije to je danas već i iskusnoj jahačici, krotiteljici i crtačici konja Luci Balić, na čiju nam je likovnu, ali i sportsku darovitost ukazala njezina nastavnica likovnog odgoja u OŠ “Dugopolje” Sandra Jelavić.

image
Nikola Vilić/Hanza Media

Dakle, Luca jaše ravnopravno s odraslim jahačima, konji su joj prijatelji, kao neke srodne duše. Zato njih najradije i crta, i to veoma zrelo za svoju neveliku dob, u tehnici olovke, koja je zahtjevna i precizna. Ipak, likovni joj nije najdraži predmet, nego matematika, geografija i vjeronauk, povjerava nam.

- Volin ić u školu, ali najviše volin bit s konjima i jahat. Svaki dan idem kod velikih konja koje jašin isto ka i ponija, a ako je baš ružno vrime onda se samo s Dinom družin u štali. Ujutro je napojim i dam joj kukuruza, a ako idemo jahat, poslije toga joj dam da se napase, ka ručak. Navečer joj nekad dam koju kockicu šećera, ne smi puno šećer jist da ne dobije crve. Dam joj i kukuruza, jabuku ili mrkvu, nekad mandarinu. A ako je bila dobra, nagradim je šakom zobi. Hranu joj kupim ili pokosim, a mora se prije lita nekad cijepit protiv parazita. Tata joj sad dograđuje štalu – u dahu će Luce, dok tata povlađuje. Želja mu je svojoj mezimici dovesti i jednog velikog konja, to jest želi joj omogućiti još i više.

Mala Luca puno toga o konjima zna. Nas je naučila da su zimi konji neraspoloženi za jahanje, pa ih treba lagano motivirati na kas, kako bi im se noge ugrijale, da se ne bi po zimi u galopu polomile. Rekla nam je i da konj smije pojesti voće, ali nikako mu ne treba dati krumpir i kiseli kupus jer dobije plin u želucu, kolike, to jest grčeve, zbog kojih se baci na leđa i izvija. Ne smije puno ni mladu djetelinu jesti jer mu može naškoditi. Naučila nas je i da je sijeno hrana (za konja najbolja), a slama stelja koja se ispod njega stavlja. Ispričala nam je i da je među divljim krdom bila, onomad kad ju je djed Mirko vodio u Bosnu, na granicu, u Kamešnicu.

- Tamo su konji neizrađeni, divlji, ali došla sam među njih. Pružila san ruku kobili koja je imala lisu, to je crta na njušci, i pružila joj ruku. Bila je ždribna (gravidna, nap.a.). Sprijateljile smo se – kazuje Luce.

Bicikla nema karakter

Mala alkarica s adresom u Dugopolju nastupit će, veli nam, na ženskoj Alci u Trilju, na Gazu kod čuvenog “Premijera”. Tamo se održava ženska inačica čuvene viteške igre, a donji limit je taman takav da Luca može “uletjeti”... No, više od natjecanja i rezultata nju zanima druženje sa životinjama i uživanje kad se zajednički “ispušu”.

- Je li ti dosadno dok jašeš? Možda bi ti bilo zabavnije u nekom ekipnom sportu... - kušamo mi Lucu, ali ne da se ona.

- Nekad mi jašimo i u grupi, ali nisam sama ako sam s konjem – lijepo nam je “spustila”.

U istom duhu upitali smo je vozi li bicikl, “ponicu” možda, i može li se to uopće usporediti sa jahanjem.

image
Nikola Vilić/Hanza Media

- Teško, jer bicikla nema karakter, neće se propeti na zadnje noge niti se sagnuti da popase travu. Ipak je vozim, ali samo kad idem do konja – smije se mala konjoljubica.

Zna Luca dobro kud je konji nose... A razumije se i u njihove navike, prehranu i boljetice jednako kao i u opremu za jahanje. Zna ih krotiti, osedlati i timariti, dakako. To je podjednako važno, i njoj zabavno.

- Uskoro mi je rođendan, a baka mi je rekla poklonit rajterice. To su jahaće hlače, iako ja već štedim za njih. Kad jašen Dinu, onda san bez opreme, ali za druge, velike konje triba mi i kaciga, i rukavice za držat dizgine (uzde) bez žuljeva, čepse (čizme sa sarama) već imam, to je važno da remeni od uzengija (metalni dio za uzjahivanje) ne bi stvorili rane od jahanja – približava nam taj dio priče.

Jaše Luca velike konje kao velika, uzengije može dohvatiti lako jer zna kako, jedino joj je pastuški vrat malko teže obuhvatiti jer još ima dječje ruke. Ipak, ne boji se ni jednog uzrasta niti pasmine, iako je dvaput pala.

image
Nikola Vilić/Hanza Media

- Bilo bi mi teže sa stolice past, nije to ništa! Jednom sam jahala konja Armanda, tu iz Dugopolja, bilo je to sedmog lipnja 2019. godine kad sam prvi put pala jer je naglo zagalopirao. Inače je temperamentan i malo svojeglav, zna me zezat kad ga tiran na kenter. To je brže od kasa, sporije od galopa, a najbolji mi je “dresurni kenter”. E, Armando ga ne voli, on se tija ispuvat. Drugi put sam pala nedavno, sa Armandovog brata Lakija, on je zapasao travu i odjednom se ritnuo. Nema veze – smije se Luca i ne ljuti se na konjsku braću.

Voli ona i druge životinje, uz konje najdraže su joj koze.

- Ne znam zašto, drage su mi nekako. Volim i mliko njihovo pit. Ne volim jedino duguljaste kukce, gliste i ličinke. Oni su mi bljak – kaže djevojčica, koja jednog dana želi postati veterinarka. Užu specijalnost nije teško pogoditi... 

#JAHANJE

Izdvojeno