Dom za starije i nemoćne osobe u Makarskoj krije puno talenata, a među njima je i 94-godišnja pjesnikinja Lenka Gareljić, majka Zlatka Gareljića, bivšeg savjetnika predsjednika RH Ive Josipovića za obranu, bivšeg zamjenika ministra obrane i bivšega gradonačelnika Makarske.
Osam mjeseci, koliko korisnici Doma ne smiju izlaziti vani zbog pandemije koronavirusa, gospođa Lenka krati pisanjem pjesama, i to ljubavnih, o koroni i o djelatnicima Doma. S obzirom na to da su korisnicima Doma zabranjeni posjeti, s pokretnom i veselom makarskom pjesnikinjom koja je smještena na 1. katu, razgovarali smo telefonski uz pomoć socijalne radnice Dragane Tolj. Kako nam kaže, njoj nikada nije dosadno jer sobu dijeli s cimericom Katom Rebić, a stalno ih obilazi medicinsko osoblje i socijalna radnica koja ih potiče na kreativnost. Do sada je izdala četiri zbirke poezije, a doma ima još tri koje nisu ugledale svjetlo dana i koje čekaju na lekturu.
Razgovor na daljinu
– Za vrijeme pandemije koronavirusa pišem pjesme, i to puno njih, trebalo bi ih zbrojiti, ali ne samo o pošasti korone, već i o ljubavi, a ima i ratnih i dječjih. Od 27. veljače kada smo prvi put čuli za koronu, djelatnici našeg Doma su odmah poduzeli stroge mjere i odmah smo bili u karanteni, i evo i danas ne idemo vani niti u spizu, i toliko se strogo pridržavamo svih mjera. U svibnju smo bili premješteni u "Biokovku" dok se naš Dom nije dobro dezinficirao, a kada smo se vratili, sve je bilo čisto kao kristal na čemu bi pozavidjeli svi domovi.
Korone se ne bojim jer nigdje i ne izlazim, a imam i veliko iskustvo iz Afrike kada su sva djeca oboljela od ospica, a dosta ih je i umrlo – kaže gospođa Lenka, dodavši da joj sin Zlatko iz Zagreba skoro svaki tjedan dolazi u posjet, posebno ovih dana kada je brao masline, ali moraju razgovarati na udaljenosti, odnosno Zlatko dođe na vrata, a Lenka bude unutra, pa tako i komuniciraju. Kći Lidija se udala u Zemun, gdje stanuje, pa zbog korone ne može doći u Hrvatsku kao i njezina djeca, odnosno Lenkini unuci.
– Sa svojom Lidijom komuniciram videopozivima tako da je barem vidim na daljinu – govori Lenka.
Naša pjesnikinja dodaje da je u životu radila sve, kao bolničarka i sobarica, a pomagala je i pri gradnji kuće sa sada pokojnim suprugom Miljenkom, iskrcavala je vreće cementa.
– U Podgori sam pet godina radila s obitelji svog supruga, i to težačke poslove, kako se i radi u obitelji koja ima puno zemlje. Poslije sam odgajala svoje troje djece, Jakšu, Zlatka i Lidiju, koja se udala još kao gimnazijalka i danas ima dvoje djece, čak i oženjenog sina tako da imam dvoje unuka – povjerava nam Lenka, koja je imala želju ispričati cijeli svoj životopis, pa tako saznajemo da je rođena u Podgori 27. studenoga 1926. godine, a već je u 6. godini života počela pisati poeziju i ugljenom bi šarala tuđe balkone.
Bolničarka u El Shattu
Potom nam je ispričala kako je preživjela Drugi svjetski rat. Njezina obitelj imala je mazgu kada su Talijani došli u Podgoru, a mazga je trebala i partizanima i ustašama i Talijanima te je za vojsku s mazgom hodala daleko. Kuću su im bombardirali Talijani, a Petu ofenzivu je čekala zajedno s njih 15 u jami na Biokovu. Potom je 1943. godine uslijedio zbjeg u El Shatt, gdje je radila kao bolničarka, a u Podgoru se vratila 1946. godine i zaljubila se u Miljenka, koji je došao s Malte te se liječio od rana zadobivenih u Bosni u desantima njemačkih vojnika.
Nakon vjenčanja su se preselili u Makarsku i imali troje djece. Lani je završila u staračkom domu i, kako ističe, nije pogriješila. U pjesmama hvali i ravnateljicu Doma Mariju Lelas, i medicinsko osoblje i socijalnu radnicu Draganu Tolj koja joj pretipka sve pjesme, kao i kućne majstore, čistačice i kuhinjske radnike.
– Pokretna sam ja te sa svojom cimericom Katom svakog dana idem u domski restoran na ručak, i uopće mi nije teško što sam, kao i ostali korisnici, zatvorena osam mjeseci. Čitam novine, pišem pjesme, sa svakim se lijepo slažem, i jako je bitno što imamo dobru Upravu kojoj nema premca ni u jednom gradu. Katu tretiram kao sestru, od nje sam starija sedam godina, a kod nas u Podgori je uvijek bilo da starija sestra bodri mlađu i čuva je da je muškarci ne bi pogledali, pa tako i ja čuvam Katu koja se nikada nije udavala, jer kaže da joj još nije vrijeme – govori nam Lenka u šali.
– Još bih upozorila sve mlade da čim dobiju prvu plaću, nek' otvore crni fond u banci ili kući i taj novac čuvaju za svoje stare dane, jer i ja sam štedjela 52 godine za svoju starost – kaže nam teta Lenka.
