StoryEditor
ŽivotNEUMORNA I VITALNA

Makarka Lenka Gareljić nije tipična 94-godišnjakinja: Pišem pjesme o koroni i ljubavi, i nikada mi nije dosadno

Piše Dijana Turić
29. studenog 2020. - 19:24
Čitam novine, pišem pjesme, sa svakim se lijepo slažem, i jako je bitno što imamo dobru Upravu, kaže Lenka GareljićDragana Tolj

Dom za starije i nemoćne osobe u Makarskoj krije puno talenata, a među njima je i 94-godišnja pjesnikinja Lenka Gareljić, majka Zlatka Gareljića, bivšeg savjetnika predsjednika RH Ive Josipovića za obranu, bivšeg zamjenika ministra obrane i bivšega gradonačelnika Makarske.

Osam mjeseci, koliko korisnici Doma ne smiju izlaziti vani zbog pandemije koronavirusa, gospođa Lenka krati pisanjem pjesama, i to ljubavnih, o koroni i o djelatnicima Doma. S obzirom na to da su korisnicima Doma zabranjeni posjeti, s pokretnom i veselom makarskom pjesnikinjom koja je smještena na 1. katu, razgovarali smo telefonski uz pomoć socijalne radnice Dragane Tolj. Kako nam kaže, njoj nikada nije dosadno jer sobu dijeli s cimericom Katom Rebić, a stalno ih obilazi medicinsko osoblje i socijalna radnica koja ih potiče na kreativnost. Do sada je izdala četiri zbirke poezije, a doma ima još tri koje nisu ugledale svjetlo dana i koje čekaju na lekturu.

image
S prijateljicom Katom Rebić
Dragana Tolj

Razgovor na daljinu

– Za vrijeme pandemije koronavirusa pišem pjesme, i to puno njih, trebalo bi ih zbrojiti, ali ne samo o pošasti korone, već i o ljubavi, a ima i ratnih i dječjih. Od 27. veljače kada smo prvi put čuli za koronu, djelatnici našeg Doma su odmah poduzeli stroge mjere i odmah smo bili u karanteni, i evo i danas ne idemo vani niti u spizu, i toliko se strogo pridržavamo svih mjera. U svibnju smo bili premješteni u "Biokovku" dok se naš Dom nije dobro dezinficirao, a kada smo se vratili, sve je bilo čisto kao kristal na čemu bi pozavidjeli svi domovi.

Korone se ne bojim jer nigdje i ne izlazim, a imam i veliko iskustvo iz Afrike kada su sva djeca oboljela od ospica, a dosta ih je i umrlo – kaže gospođa Lenka, dodavši da joj sin Zlatko iz Zagreba skoro svaki tjedan dolazi u posjet, posebno ovih dana kada je brao masline, ali moraju razgovarati na udaljenosti, odnosno Zlatko dođe na vrata, a Lenka bude unutra, pa tako i komuniciraju. Kći Lidija se udala u Zemun, gdje stanuje, pa zbog korone ne može doći u Hrvatsku kao i njezina djeca, odnosno Lenkini unuci.

– Sa svojom Lidijom komuniciram videopozivima tako da je barem vidim na daljinu – govori Lenka.

Naša pjesnikinja dodaje da je u životu radila sve, kao bolničarka i sobarica, a pomagala je i pri gradnji kuće sa sada pokojnim suprugom Miljenkom, iskrcavala je vreće cementa.

– U Podgori sam pet godina radila s obitelji svog supruga, i to težačke poslove, kako se i radi u obitelji koja ima puno zemlje. Poslije sam odgajala svoje troje djece, Jakšu, Zlatka i Lidiju, koja se udala još kao gimnazijalka i danas ima dvoje djece, čak i oženjenog sina tako da imam dvoje unuka – povjerava nam Lenka, koja je imala želju ispričati cijeli svoj životopis, pa tako saznajemo da je rođena u Podgori 27. studenoga 1926. godine, a već je u 6. godini života počela pisati poeziju i ugljenom bi šarala tuđe balkone.

image
Naslovnica Lenkine zbirke poezije
Dragana Tolj

Bolničarka u El Shattu

Potom nam je ispričala kako je preživjela Drugi svjetski rat. Njezina obitelj imala je mazgu kada su Talijani došli u Podgoru, a mazga je trebala i partizanima i ustašama i Talijanima te je za vojsku s mazgom hodala daleko. Kuću su im bombardirali Talijani, a Petu ofenzivu je čekala zajedno s njih 15 u jami na Biokovu. Potom je 1943. godine uslijedio zbjeg u El Shatt, gdje je radila kao bolničarka, a u Podgoru se vratila 1946. godine i zaljubila se u Miljenka, koji je došao s Malte te se liječio od rana zadobivenih u Bosni u desantima njemačkih vojnika.

Nakon vjenčanja su se preselili u Makarsku i imali troje djece. Lani je završila u staračkom domu i, kako ističe, nije pogriješila. U pjesmama hvali i ravnateljicu Doma Mariju Lelas, i medicinsko osoblje i socijalnu radnicu Draganu Tolj koja joj pretipka sve pjesme, kao i kućne majstore, čistačice i kuhinjske radnike.

– Pokretna sam ja te sa svojom cimericom Katom svakog dana idem u domski restoran na ručak, i uopće mi nije teško što sam, kao i ostali korisnici, zatvorena osam mjeseci. Čitam novine, pišem pjesme, sa svakim se lijepo slažem, i jako je bitno što imamo dobru Upravu kojoj nema premca ni u jednom gradu. Katu tretiram kao sestru, od nje sam starija sedam godina, a kod nas u Podgori je uvijek bilo da starija sestra bodri mlađu i čuva je da je muškarci ne bi pogledali, pa tako i ja čuvam Katu koja se nikada nije udavala, jer kaže da joj još nije vrijeme – govori nam Lenka u šali.

– Još bih upozorila sve mlade da čim dobiju prvu plaću, nek' otvore crni fond u banci ili kući i taj novac čuvaju za svoje stare dane, jer i ja sam štedjela 52 godine za svoju starost – kaže nam teta Lenka.

EPIDEMIJA KORONAVIRUSA

Priroda se uznemiri
poslije mnogo dugih ljeta,
na zemlju se okomila
na sve četiri strane svijeta.

Ušla je u Zemlju svaku
kontinente pregazila
mase ljudi usmrtila
sve države zarazila
koronavirus Covid-19.

Nitko nije spreman bio
tom virusu da će doći
nemoćni smo, strahujemo
ta zaraza kad će proći.

Televizor kada gledam,
moj narode to su čuda,
po velikim gradovima,
mrtvi ljudi leže svuda.

Zdravstvo treba osposobit
da stručnjaka više bude,
da smo imali vakcinu,
spasili bi mnoge ljude.

Svi molimo dragog Boga
da koronu iskorijeni,
kugla se je umorila
i narodi dragi njeni.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. siječanj 2021 05:19