StoryEditor
ZdravljeOpasna veza

Što će sutra biti s nama? Stručnjaci upozorili na pogubni utjecaj loših vijesti na zdravlje, o temi progovorio i ‘nositelj crnih događaja‘ u Hrvatskoj

Piše Eda Vujević
13. svibnja 2020. - 15:44
Bruno Konjević/Hanza Media

Golema većina čovječanstva danas je u stresu, u strahu od bolesti koja je već tjednima glavna ili čak i jedina tema u informativnim programima televizija i portala širom svijeta te, uz već potvrđene i oplakane gubitke rodbine i prijatelja, predstavlja zajedničku mračnu točku kolektivne svijesti.

Vijesti su loše, obeshrabrujuće, a popuštanje mjera blokade javnih djelatnosti tek su tračak svjetla u koji se mnogi ne usude previše vjerovati. Što će sutra s nama biti, pitanje je koje je neizbježno, a multiplicirano je ne samo strahom od bolesti već i strahom od gubitka posla, od osiromašenja, od nemogućnosti ostvarivanja makar i privida neke “normalnosti”. Loše vijesti vrlo utječu na mentalno zdravlje, a kad se loše vijesti, potencirane često i bombastičnim naslovima i skandaloznim propustima zdravstvenog sustava ponavljaju iz dana u dan, situacija prijeti pravom pandemijom stresa koji ostavlja neizbrisive tragove na svima.

- Stresni događaji na nas djeluju svakodnevno, u većoj ili manjoj mjeri, i na njih reagiramo stresnim reakcijama, čiji intenzitet ovisi o našoj osobnoj procjeni prijetnje i štetnosti stresnog događaja, o uspješnosti naših mehanizama kojima se s njim suočavamo, kao i o našim drugim osobinama, kaže mr. sc. Ivan Vračić, klinički psiholog i psihoterapeut.

- Kad je stres u pitanju najčešće ćemo ga prevladati samostalno ili uz pomoć bližnjih te nećemo trebati psihološku pomoć. Za razliku od stresa, kriza je puno intenzivnije psihičko stanje. Nju najčešće uzrokuje krizni događaj koji je iznenadan i rijedak te izrazito uznemirujući i vrlo stresan, a često i traumatski, jer predstavlja prijetnju ili doživljaj gubitka osoba, stvari ili vrijednosti za većinu ljudi. Tako nastaju takozvane “šok krize“. Osim njih, mogu se pojaviti i “krize iscrpljivanja“. Njih uzrokuje niz stresnih događaja koje proživljavamo kroz duže vrijeme i koji imaju kumulativni učinak na nas. Iako stres doživljen u pojedinačnim stresnim situacijama ne mora biti intenzivan, ako smo mu dulje vrijeme izloženi, njegov se učinak može kumulirati, zbrajati, sve dok ne prijeđe onu mjeru s kojom se čovjek može nositi, a to je “kap koja je prelila čašu”. U krizi imamo osjećaj da sve to što se događa ne možemo sami svladati koristeći uobičajene mehanizme i strategije suočavanja sa stresom. Zbog toga je osoba u krizi izuzetno ranjiva, preplavljena osjećajima, često misaono smušena, što dovodi do dezorganizacije ponašanja te otežava uspješno rješavanje krizne situacije - pojašnjava Vračić.

Stresne reakcije

Medijska slika stvarnosti, da se ne lažemo, značajno utječe na konzumente medijskih sadržaja, a televizija je jedan od najdojmljivijih medija jer uključuje i sliku i ton koji ulaze u sferu privatnosti svakog gledatelja koji TV vijesti prate iz intime svoga doma. Nizozemski istraživači Mark Boukes i Rens Vliegenthart proveli su istraživanje koje se bavilo pitanjem - kakav utjecaj na mentalno zdravlje ima gledanje teških i lakih vijesti, odnosno teških i lakih informativnih emisija na televiziji. Podjela i definiranje teških i lakih vijesti ne odnosi se na dvije različite vrste sadržaja, već razliku čini način na koji se one obrađuju. U programima koji pretežno stvaraju lake vijesti, odabirom sadržaja i sugovornika pokušava se održati lagani ton bez obzira na vijest koja se obrađuje.

Teške vijesti pak ne pokušavaju pružiti umjetnu lakoću ‘crnim’ temama i omogućuju gledateljima uvid i u politički i društveni kontekst povezan s aktualnom temom. U istraživanju nizozemskih znanstvenika sudjelovalo je 2767 ispitanika, a rezultati pokazuju da gledanje teških vijesti ima negativniji utjecaj na mentalno zdravlje. Mark Boukes i Rens Vliegenthart to objašnjavaju osjećajem bespomoćnosti koji teške vijesti izazivaju kod ljudi te nedostatkom zabavne komponente koja bi gledatelje mogla odvratiti od njihovih osobnih briga. Uostalom, nekoliko psiholoških studija pokazalo je i prije da televizijski gledatelji mogu razviti stresne reakcije zbog neizravne izloženosti traumatskim događajima preko medija.

No i televizija, i mediji u cjelini, imaju svoju drugu stranu jer i novinari, osobito oni koji su specijalizirani baš za “teške teme”, nisu imuni na utjecaj onoga što gledateljima i čitateljima prenose te su, baš kao i medicinari, liječnici i sestre, itekako izloženi opasnosti od “sagorijevanja” i stresa.

- To stanje stresa, odnosno napetosti, zapravo ne popušta, posebno kad radite isti posao 25 godina kao ja i kad uglavnom izvještavate uživo, s lica mjesta, s poprišta neke teške drame, bilo da je riječ o otmici djeteta ili ubojstvu ili bilo čemu sličnome – kaže Andrija Jarak, iskusni televizijski novinar i reporter, koji je u tolikoj mjeri prepoznat kao ‘nositelj crnih vijesti’ da je čak zaživjela svojevrsna kletva koja glasi: Dabogda ti Jarak iz dvorišta izvještavao!

– Svaka tragedija o kojoj izvještavam ostavlja trag na mene, ali jako se trudim održati balans između potrebe zaštite digniteta žrtve i potrebe da ne prijeđem granicu dobrog ukusa te potrebe da izvijestim javnost o onome što je potrebno izvijestiti. Tragedija je sama po sebi dovoljna pa joj ne treba ništa dodavati, treba se držati činjenica, izvještavati suzdržano i, da tako kažem, ne soliti more. Nažalost, u medijskom prostoru toga ima, ima pretjerivanja i prelazaka u zonu neukusa i spektakla, a to, vjerujem, i gledatelji prepoznaju. Osobno, trudim se ostati čvrsto na zemlji i ne dopustiti da me pritisak “pojede”, a to je ponekad dosta teško jer je ponekad teško isključiti emocije no vjerujem da to moram. Moj posao je takav da ja nemam pravo na pokazivanje svoje psihe u eteru - kaže kolega Andrija Jarak.

Dakako, nisu mediji jedini koji utječu na mentalno zdravlje nacije suočene s krizom nezapamćenih razmjera. Komunikacija koju koriste medicinari u ovim je okolnostima također izuzetno važna, osobito komunikacija liječnika na čelnim funkcijama koji se obraćaju javnosti, ali i liječnika i medicinskih sestara u neposrednom doticaju s pacijentima i njihovim obiteljima. Naime, potvrđeno je da dobre prognoze i koncentracija na mogućnost dobrih ishoda redovito izazivaju i bolje izglede za izlječenje. Taj je efekt opisan kao placebo. No placebo ima i svog zločestog brata blizanca koji se naziva nocebo efekt i koji nije previše poznat.

Placebo efekt

Ipak brojna znanstvena istraživanja pokazuju da je placebo efekt, odnosno vjerovanje pozitivnoj sugestiji da će se nešto dobro dogoditi, učinkovit u prosjeku 33 do 55 posto. S druge strane, nocebo efekt, odnosno vjerovanje lošoj prognozi još je jače i to, ovisno o strukturi ličnosti, od 55 do najmanje 90 posto. Drugim riječima, duplo više smo podložni negativnoj sugestiji nego pozitivnoj te postoje čak i istraživanja da je kampanja protiv pušenja, s oznakama tipa: pušenje ubija, kombinirano s groznim fotografijama raspadnutih pluća, u Americi povećala smrtnost pušača. Teško je kazati jesu li liječnička i medijska navođenja “rizičnih skupina” na koronavirus povećale smrtnost i tamo gdje su i postojali izgledi za ozdravljenje, no naslovi da su stariji ljudi u najvećoj opasnosti od COVID-a 19 zacijelo kod starijih ljudi nisu smanjile strah. Naprotiv!

- Kako bismo smanjili moć koju bombastični naslovi imaju, potrebno je obratiti pažnju na to kako oni utječu na nas, dakle osvijestiti vlastite misli, osjećaje, reakcije na ono što konzumiramo - kaže Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja.

- Kada smo svjesni svojeg biološkog i psihološkog funkcioniranja možemo si lakše, u trenucima kada nas preplavi strah, uznemirenost ili nelagoda, svoje reakcije objasniti, nazvati ih pravim imenom i razumjeti proces koji je do njih doveo. Razumijevanje onoga što nam se događa i kreiranje samopodrške koja je potrebna kada odlučimo pratiti i baviti se teškim temama i sadržajima, pomažu u nošenju s emocijama i stanjima u kojima jesmo. Takvo ponašanje može pomoći u smanjenju osjećaja uznemirenosti. Preuzimanje osobne odgovornosti proces je koji počinje odgovorima na pitanja: što mogu ili ne mogu, hoću ili neću, želim ili ne želim, trebam ili ne trebam - kaže Puhovski.

- Živjeti vlastitu osobnu odgovornost pomaže nam da odaberemo sadržaje i teme koje ćemo pratiti, u kojoj mjeri i u kakvim emisijama - dodaje prof. Puhovski.

- Razumijevanje osobnih motiva, odnosno zašto to činimo, vjerojatno će nam pomoći i da izdržimo nelagodu. Na nama je da odaberemo portale ili emisije koje pratimo, trenutke kada odlažemo novine ili gasimo televiziju ili pak medije kojima vjerujemo i smatramo ih vjerodostojnima. Odabir činimo, odnosno osobnu odgovornost preuzimamo i tako da kao pojedinci, ali i kao profesionalci biramo reagirati na senzacionalistički prikazivane vijesti, tražimo preuzimanje odgovornosti onih koji ih pišu ili uređuju, javno govorimo o toj temi i nekonzumiranjem utječemo na prodaju - poručuje Sena Puhovski.

#ANDRIJA JARAK#SENA PUHOVSKI

Izdvojeno

13. svibanj 2020 15:45