Pokušaj proboja ovdašnjih pjevača i bendova na tzv. inozemno tržište, pri čemu se ovo "inozemno" ne odnosi samo na zemlje u neposrednom susjedstvu, s čijim se stanovnicima razumijemo i bez (Google) prevoditelja, star je koliko i glazbena industrija.
Danas se takve ambicije čine donekle lakše ostvarive nego prije, primjerice, 30-ak godina, zbog čitave mreže digitalnih platformi putem kojih možete doći do slušatelja u drugim zemljama. Od streaming servisa pa nadalje. Dok su nekad svi s takvim željama ovisili o tome hoće li naći izdavača, odnosno diskografa u nekoj stranoj zemlji, a onda i dokle će se marketinški "dobaciti".
Čitav niz glazbenih niša i pravaca odavno ima svoje uhodane "kanale", putem kojih dolaze do inozemne publike, a kako veliki broj bendova odavno pjeva na engleskom, reklo bi se – nikad lakše nije bilo ostvariti i inozemni proboj! Samo, to je teorija. Praksa govori nešto drugo – takvi pokušaji svode se na mali krug ljudi koji sluša baš "takvu i takvu" vrstu glazbe.
Najnoviji primjer ciljanog pokušaja proboja album je na engleskom jeziku kojega je u studenom objavila Mia Dimšić. Reklo bi se, ona je na ovdašnjem tržištu zapravo došla do nekakvog limita – svjesna je da neće puniti Arenu pet večeri zaredom, kantautorski rukopis i habitus je sputava već i kod maštanja o tako nečemu, a u komercijalnom smislu nakon afirmacije u smislu odlaska na Eurosong također teško može iznenaditi. I sebe i druge.
Zato je album na engleskom – a pritom je pohvalno što nema problema s naglaskom – u neku ruku i logičan slijed karijere jer je od početka jasno da Mia nije samo tinejdžerska atrakcija, kao ni "konfekcijska" pop pjevačica koja će se zadovoljiti vegetiranjem u domaćem srednjestrujaškom razredu.
"‘Monologue’ je moj prvi album na engleskom i ostvarenje velikog sna. Sve pjesme na njemu nastale su u posljednje dvije godine, ali u mojoj mašti on postoji puno puno duže", rekla je tim povodom Mia Dimšić, najavljujući objavu novih pjesama na svim streaming platformama.
Glazbeni kritičar Jutarnjeg lista, Aleksandar Dragaš, napisao je da talentirana hrvatska glazbenica ima ozbiljne šanse, podsjećajući kako su, pjevajući na engleskom, a ne na maternjem (švedskom) jeziku, međunarodni uspjeh ostvarili i ABBA, Roxette, Cardigans, Ace Of Base, Europe, Avicii, Dr. Alban, Lykke Li, Rednex...
Nemamo ništa protiv mogućnosti da Mia Dimšić jednog dana stane u tu rečenicu glazbenih vedeta koje su se afirmirale pjevajući na engleskom, no kad uzmemo u obzir kako su proškli slični pokušaji nekih ovdašnjih poznatih glazbenika, optimizam kopni kao slučajni snijeg u Dalmaciji.
Podsjetit ćemo na tri itekako zvučna i utjecajna imena nekadašnje YU-rock scene, koja su pokušala prijeći granice ondašnje države i kapitalizirati svoju ondašnju slavu. Divlje jagode su, nakon velikog uspjeha u Jugoslaviji, pokušale uhvatiti "vlak" svjetske glazbene industrije snimanjem albuma na engleskom kao "Wild Strawberries". Objavili su ga za Logo Records 1987. godine, najveći dotadašnji hitovi su kao engleski prepjevi snimljeni u Londonu, uz dvije neobjavljene pjesme.
Producent albuma snimljenog u studiju "Easy Hire" bio je Keith Woolvin, izbacili su i singl "Shayla" (iliti "Šejla") i odsvirali više koncerata po engleskim klubovima. Ali na tome je sve i ostalo. Istina, album izlazi i u Švedskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, ali bez odjeka. Europska avantura "Jagoda" završila je – odlaskom nezadovoljnog pjevača Alena Islamovića u Bijelo dugme.
"Dugmići" su krenuli put Londona koju godinu prije. Goran Bregović je ondje stvorio dobre kontakte, uostalom, u Londonu je svoj album "Malo pojačaj radio" snimao i Zdravko Čolić, za kojeg je Bregović redovito pisao pjesme, ali bez ambicije prodora u Engleskoj.
No, Bijelo dugme je u trenucima najveće slave u bivšoj državi takve ambicije ipak imalo!
Još dok im je pjevač bio Željko Bebek, snimili su svoj veliki hit "Šta bi dao da si na mom mjestu" pod nazivom "Playing the Part".
Naime, Bregović i ekipa su istoimeni, drugi po redu album 1975. godine snimili u čuvenom londonskom tonskom studiju Georgea Martina, producenta legendarnih Beatlesa, pod paskom producenta Neila Harrisona, pa je i pokušaj da se nešto napravi i na engleskom bio zapravo logičan. Poslali su materijale na engleskom vodećim diskografima i čekali...
Ali, kako se sam Bebek prisjetio ovih dana u programu Hrvatskog radija, od svega toga "ipak nije bilo ništa pa smo se odlučili vratiti jer smo shvatili da moramo krenuti ispočetka, a u Jugoslaviji smo već bili etabliran bend".
Bregović je svoju "misiju" ispunio tek u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ali bez benda. Kao autor filmske glazbe otvorio si je vrata prije svega Francuske, a onda i drugih zapadnih zemalja gdje redovito održava koncerte sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane...
Nizozemsku je pak pokušao "osvojiti" Branimir Johnny Štulić, osnivač i frontmen Azre, koji se preselio u tu europsku državu sredinom osamdesetih. U tamošnjim je klubovima pokušao promovirati svoje najveće hitove na engleskom jeziku, ali to baš i nije donijelo očekivani rezultat. Preciznije, gotovo da ga nije ni bilo! Štulićev naglasak bio je nešto kao smrtna presuda za uspjeh pjesama koje su 1986. završile na trostrukom albumu "It Ain‘t Likes in the Movies At All". Unatoč povremenim bljeskovima, definitivno je riječ o Štulićevom najslabijem albumu u dotadašnjem opusu (i kreativno i svirački), a objavio ga je sarajevski Diskoton...
Nakon toga, Štulić je odustao od pokušaja da se svojim novim sugrađanima predstavi kao glazbenik pa ga susjedi danas više znaju kao "onog starog hipika koji voli nogomet".
Ali, Mia je ipak neka druga priča, neka druga generacija. Iako je, ako mene pitate, teško povjerovati da će i krajnji rezultat biti bitno drukčiji...