Može li se zamijetiti – tišina? Može, ako njezin opojan "ne-zvuk" resko, poput tihanog brecanja Božjeg zvonca, podcrta cvrkut ptičica, možda šum neke grane ili čak ptičjih krila. Kad ste uopće zadnji put čuli taj zvuk tišine, srh prirode? Nama, stanovnicima gradova, tišina je kad automobili prolaze u monotonom mimohodu bez psovki i trubljenja. Takav smo zvuk navikli apstrahirati, on nam dođe kao odmor za uši. Zvuk kiše koja bubnja o stakla, eventualno šum klima-uređaja koji "pokrije" vanjske zvukove, razgovor prolaznika, poznanika.
Žamor grada bez izraženih, stresnih decibela, građanima je tišina. No, tišina u prirodi nešto je toliko lijepo da skoro plaši; ali samo dok se na nju ne naviknemo. Onda uvidimo da bi svakome od nas trebalo jedno, višednevno razdoblje takve "terapije tišinom prirode" u godini, ako ne i češće.
Villa Silentio kod Makarske, na lokalitetu općine Vrgorac (u Dugim Njivama), koju su godinama i s puno ljubavi uređivali supružnici Živka i Lenko Radalj, mjesto je gdje vlada upravo takvo ozračje – sam naziv "silentio" (latinski: tišina) to sugerira.