Posljednjih dana na ulicama Beograda osvanuli su bijeli panoi s emotivnim porukama podrške. ‘MAMA, NE BRINI‘, ‘TATA, NE BRINI‘, ‘MAJO, NE BRINI‘ i mnoge druge rukom pisane posvete djelo su beogradske umjetnice performansa Julije Kasteluči i njenog projekta koji je željela podijeliti sa što više ljudi na koje takve riječi utječu, piše NIN.rs.
Naime, riječ je o izvjesnoj intervenciji u prostoru koja je prije gotovo mjesec dana izvedena u glavnom gradu Srbije. Kako kustosica projekta Jovana Stokić objašnjava na web stranici posvećenoj projektu, Kasteluči koristi tekst kao performativni medij, inspiriran radikalnom empatijom, kako bi svojim intervencijama u javnom prostoru kreirala emotivne poruke.
Stoga njezin projekt „NE BRINI“ ne treba doživjeti samo kao umjetnost za promatranje, već i kao poziv na razumijevanje i povezivanje, inspiriran duhom tekstualnih performativnih djela u suvremenoj umjetnosti.
Kasteluči cijelu priču počinje iz vlastite perspektive suočavanja s osobnim brigama i životnim strahovima.
“Na zidovima svoje sobe svaki dan je ispisivala ‘JULIA, NE BRINI‘, nalazeći utjehu u tim riječima. Ova intimna praksa proširila se na njezin najuži krug, gdje je dijelila poruke poput ‘MAMA, NE BRINI‘ i ‘TATA, NE BRINI‘ s obitelji i prijateljima. Te su poruke sada pojačane u javnom prostoru noseći jednostavnu, ali snažnu poruku: ‘NE BRINI‘", ističe Stokić.
Dodaje kako takve poruke postavljene na jumbo plakate postaju univerzalni poziv na empatiju i suosjećanje, podsjećajući prolaznike na važnost brige za druge, ali i za sebe.
“Njezino nas djelo izaziva da preispitamo svoje brige i prihvatimo mogućnost postojanja u stanju bezbrižnosti. Kasteluči nas izravno podsjeća na mogućnost izbora. Serija radova ‘NE BRINI‘ uključuje poruke poput ‘MAMA, NE BRINI‘, ‘TATA, NE BRINI‘, ‘NENSI, NE BRINI‘, ‘VLADO, NE BRINI‘, ‘ANA, NE BRINI‘, koji su namijenjeni umirivanju voljenih. No, kada se postave u javni prostor, te poruke dobivaju širi kontekst, postaju relevantne za svakoga tko ih pročita”, kaže Stokić.
Upravo zato što su poruke vidljive na rukom ispisanim panoima, uvedena je dodatna dimenzija empatije, s naglaskom na njihovu osobnu i univerzalnu vrijednost, ističe kustosica.
"Njezin rad nas poziva da preispitamo svoje stavove prema skrbi i da prihvatimo radikalnu empatiju kao alat za društvenu promjenu. "Rukopis odaje osjećaj bliskosti i autentičnosti, čineći poruke još snažnijima i relevantnijima u kontekstu javnog prostora", smatra Stokić.