Kada reporter/ka sjedne pred prazan list, prva joj je muka kojom rečenicom priču započeti. Druga muka, malo manja, je hoće li dovoljno vjerno prenijeti sve ono što je vidjela, čula i doživjela, hoće li ono što je nju zabavilo - zabaviti čitatelja, hoće li ono što ju je taklo - dodirnuti (tanane) žice onog koji čita...
Treća je muka manje bitna, ona se zove: novinski rok. Kada sve tri muke spojite u jednu, vraćate se automatikom na prvu. Prvu rečenicu.
U ovoj priči prve rečenice neće ni biti, jer je tu večer otvorio - prvi ples.
Da, dobro ste pročitali.
Novinarka i fotoreporter su plesali, dok nam je Zbor Splitskih liječnica pjevao, a maestro Blaženko Juračić prebirao po pianinu. I, da, za to ćemo dobiti plaću.
Zbor koji već pet godina okuplja liječnice medicine i dentalne medicine javnost i ne poznaje toliko dobro. Mi smo ih baš stoga "uhvatili na djelu", u velikoj dvorani Medicinskog fakulteta, gdje svaku srijedu održavaju probe. Nije bilo potrebe za probijanjem leda, jer, kako vam već rekosmo - pjesmom se razbija svaka trema.
Noge same uhvate ritam dok se "donesite sol, najbolje vino za ovaj stol, donesite smijeh, hiljadu pjesama bar, donesite sebe meni na dar" širi u višeglasju prostorom. Pjesma je dar. I mi smo ga dobili. Zajedno sa dvadesetak osmijeha.
Kako žene koje rade jedan od najstresnijih i najzahtjevnijih i najodgovornijih poslova na svijetu - nađu vremena za predah? Za sebe? Za radost?
- Ostavljate se stetoskopa i hvatate se mikrofona - naša (neuspjela) šala ostaje nekako visjeti u zraku. Pogledi ponekad kažu više od riječi...
- Liječnice liječe sebe - tako će dr. Renata Kasum.
- Dobrim raspoloženjem napunimo baterije - odmah će i dr. Anka Koštić Mešin.
‘Širom držim otvorene oči‘
I tu već teže hvatamo imena i glasove, ali uživamo u načinu na koji se dvadesetak žena odnosi prema "jedinom", već spomenutom maestru, koji ih je, priznaše nam, davno već očarao osmijehom. A one njega - kolačima. Da, vidjeli smo kutiju, kao, nehajno odloženu u blizini...
- Odlične su! Ne može se to sakriti, dobile su me na višeglasje, na rad, jako su vrijedne - sve nam opisno-motivacijske ocjene daje maestro, pa će onako, a kao da i ne bi:
- Širom držim otvorene oči, premda ponekad znaju "falšat"!
- Zašto gledaš u mene dok govoriš o falšavanju - odmah će, u glavu, dr. Ines Grgić.
I onda se, opet, borimo smijehom govoreći o ovom kreativnom ispušnom ventilu. Probe srijedom, priznaše nam "žene u bijelom", razlome im radni tjedan na pola, pa ostave za sobom težak početak, a imaju snage za suprostaviti se - vjerojatno težem - kraju "sedmice".
Velika je poveznica između medicine i umjetnosti. Medicina i jest umjetnost liječenja, a umjetnost pak liječi ionako, pa sad vi vidite gdje smo. Na pola puta. Kako je uopće moguće izabrati iz ta dva svijeta?
I Nikica Kalogjera je bio kirurg
- Iz umjetnosti ste se ubacile u rudarenje - tako ćemo mi, a one nam odgovaraju i kako je dr. Nikica Kalogjera bio liječnik i to vrhunski kirurg, a mi ga pamtimo po glazbi.
- Glazba liječi - ponoviti će dr. Lucija Škojo Hrabar, dok mi pazimo kako pravilno zapisati suprugovo prezime, da ne bi bilo zafrkancije poslije.
Dok se njišemo uz taktove "Sanjaj me", doznajemo kako su u Zboru čak tri psihijatrice, pet stomatologinja, dvije ginekologinje i pedijatrice, fizijatrice, radiologinje, specijalistice obiteljske medicine, jedna sveučilišna profesorica koja je doktorica (znanosti), ali nije doktorica (medicine).
Zanimljivo, niti jedna otorinolaringologinja među njima!
Ali je zato tu umirovljenica, dr. Lahorka Pejković, koja će, sad smo totalno u šoku, nakon ove probe - na drugu probu!
Dodana vrijednost
- Da, kada završi vježba ovdje odlazim na vježbu moje klape "Kolura" - tako će dr. Lahorka, koja je po završetku karijere otvorila svoj svijet svemu što je čini sretnom. Mlada penzićka - tako je od milja zovu kolegice, zna znanje.
Među pjevačicama i četiri studentice, još koji semestar i biti će im "prave" kolegice, prijateljice već jesu. Ema Vukadin, Sara Bulić, Paula Čičmir i Katarina Čavka, radosno se pridružiše pjesmi, svjesne svega onog što smo vam već napisali. A sada ćemo napisati i ovo:
- Žene unose život u sve što rade. Sve je to jednostavno dodana vrijednost - to je kazao maestro Juračić, pa nek ostane zabilježeno. Dodatna vrijednost! Život!
‘Pomislila sam: I mi to možemo...‘
Puna života i energije, a nazivaju je i Lavicom, bila je i dr. Danijela Rašić, osnivačica Zbora Splitskih liječnica. I još uvijek je puna energije, da ne bi nešto krivo pohvatali!
- Slušala sam naše kolege, Zbor liječnika, kako pjevaju "Aleluju", pa sam pomislila: I mi to možemo - priznaje nam, uhvatila se potom telefona i mejlova i okupila jezgru, sve poslije složilo se prirodno i samo. Danas je u zboru tridesetak članica, njih 25 je (vrlo) aktivnih.
Predsjednica dr. Merica Domjanović Vasiljević ponosno nam nabraja nastupe, redovno uveličavaju svojim glasovima svečane promocije novih kolega, odazivaju se svakoj humanitarnoj akciji, na Božićnim koncertima "rasturaju", a što će tek biti u lipnju?
- O, da, 12. lipnja u Hrvatskom domu imamo rođendanski, cijelovečernji koncert, s gostima naravno. Naziv je prigodan, poput prve nam pjesme: Kuća puna naroda - radujemo se skupa s njima i već se vidimo u prvome redu.
Liječnice, a pjevačice, oživljavaju i održavaju hrvatsku nam baštinu, njegujući i revitalizirajući starohrvatske napjeve, ali i tradicije i običaje, sjetite se onih kolača s početka teksta...
Sad, kako se bližimo kraju, pomalo i sjetno promišljamo o radosti i sreći onih pacijenata čije liječnice pjevuše dok rade. Donose im dodanu vrijednost, jel tako? Da, žene uistinu unose život u sve ono što rade.
A sad, hajdemo zajedno:
- Ko brod u boci putujem, a neću stići nikamo, jer predobro se poznajem, da bez tebe bih mogao...
Predobro.
