Isprsio se Netflix da na Sundance Film Festivalu kupi jednu od najvećih senzacija iz tzv. ponoćne sekcije – nezavisni niskobudžetni prvijenac Grega Jardina “Što se krije unutra” (“It’s What’s Inside”). Netflix je platio čak 17 milijuna dolara, svega tri manje od iznosa koji je godinu ranije dao za ”Fair Play”. Potez je razumlji.
Film nije horor-horor, kako se reklamiran, ali ima potentan visoki koncept za misteriju na razmeđi nadnaravnog trilera, crne komedije, društvene satire i strave, što ga čini podatnim za konzumaciju pred Noć vještica i jedno samostalno gledanje (po mogućnosti u društvu) ili čak u maratonu s “Bodies Bodies Bodies” i “Talk To Me”.
Naime, “Što se krije unutra” pripada mini-trendu filmova o mladima koji se okupljaju kod nekog doma i igraju opasnu igru, stvorenu da se otme kontroli. Sličnost s filmom “Tijela, tijela, tijela” napose je upadljiva u pogledu mjesta zbivanja (kućerina na osami kao izolirana lokacija) i satiriziranja današnje društveno-mrežne (ne)kulture mladih opsjednutih Instagramom, haštagovima, emotikonima i tome slično.
Emotikon šampanjca najavljuje zabavu, tj. okupljanje nekadašnjih prijatelja s fakulteta povodom najavljene ženidbe jednog od njih na koje dolazi i influencerica s osam milijuna pratitelja, a Jardinov pristup očituje se u nedovršenom pitanju “Tko želi vidjeti moj Insta...?”.
Najprije upoznajemo Shelby (Brittany O’Grady; najpoznatije lice u glumačkoj ekipi) kako igrom uloga pokušava začiniti vezu s dečkom Cyrusom (James Morosini), koja je veza u krizi jer on izgleda da je i dalje zaljubljen u Nikki (Alycia Debnam-Carey), a potom srećemo i ostatak družine, počevši od budućeg mladoženje Reubena (Devon Terrell).
Među ekipom vladaju tihe nesuglasice zbog starih ljubavi, zamjeranja i ljubomore, spremne da isplivaju na površinu, što se i događa pojavom problematičnog Forbesa (David Thompson; nalik Paulu Danu) koji je zbog skandala bio izbačen s faksa, posebice kad na njegov prijedlog zaigraju igru zamjene tijela pomoću “hi-tech” stroja nakon što stave elektrode na sljepoočnice i pogađaju tko je “utjelovio” koga.
“Bila sam u tebi, disala tvoj zrak”, usklikne jedna od cura. Naravno, isprve igra djeluje “spaljeno” i “nekako seksi”, preslikavajući kompleksni i egzistencijalni “high concept” filma u vidu izvantjelesnog iskustva: “igrači” vide sebe izvana i zamijene ne samo tijela nego i identitete druge osobe, pa i “uloge”, dakle kao Shelbyn “role play” na kvadrat s ispunjenjem zatomljenih žudnji itd. No, postupno ključno pitanje postaje “Tko je u mom tijelu?”.
Iako Jardin nije izvukao maksimum i samo je načeo potencijal visokog koncepta, igra se komplicira, samim time i film, što glumcima daje priliku da se razmašu glumeći likove unutar likova, iako nitko od njih nije kalibar Johna Travolte i Nicolasa Cagea (“Face/Off”), a gledateljima da se zabavljaju detektiranjem tko je u čijem tijelu, od čega im se može zamantati u glavi, posebice kad redatelj posegne za podijeljenim ekranima i kružnim pokretima kamere s obojenim lećama, sve više ubrzavajući okretanje.
Nekima će likovi biti iritantni, ali u tome i jest štos Jardinove satire na račun generacije društvenih mreža i njima izazvanih vremena. Danas bi svatko radije bio netko drugi jer život te druge osobe izgleda bolji na Instagramu, stoga se neki od igrača ne žele vratiti u svoje tijelo nakon što su se “ponovno rodili” u tuđem. Tko želi vidjeti moj Insta...?