Vršnjačkog nasilja oduvijek je bilo. Međutim, nekad su se svađe i sukobi odvijali na školskim hodnicima, dvorištima, igralištima, na ulicama i završavali tamo gdje su nastali, a danas su se preselili na internet. Uvredljivi komentari postali su dio svakodnevne virtualne komunikacije, a "hejt" i izrugljiv sadržaj šire se brzinom munje - u dvije minute dođe do škole, kvarta, grada pa više gradova, a onda i cijele Hrvatske. Upravo to ima puno veće posljedice na same žrtve cyberbullyinga.
To je, kaže nam splitska psihologinja Žana Pavlović, puno opasnije jer postoji mogućnost da se nasilje iznova i neprekidno događa, a žrtve se više nigdje ne osjećaju sigurno jer u svakom trenutku mogu biti izložene nasilju i nemoguće mu je pobjeći.
- Nasilnik u tom slučaju ima jako veliku moć u odnosu na nekadašnje nasilnike. Često je to nasilje i u razrednim WhatsApp ili Viber grupama koje bude usmjereno protiv jednog ili više članova te grupe. To su napadi, uvrede prijetnje, širenje laži - sve to može čitati i pratiti šira publika, što je zapravo i nasilniku cilj, a sve to opet uzrokuje veliku psihološku bol.
Ne pomaže ni to što, prema istraživanju koje je provela agencija "Kvaka" za A1 Hrvatska, 46 posto djece provodi više od četiri sata na internetu svaki dan, dok se vikendom to penje na čak 76 posto. Glavna zanimacija im je komunikacija - 72 posto, skrolanje i gledanje videa - 69 posto te slušanje glazbe - 61 posto.
Nije tajna da danas ne postoji dijete koje nema mobitel, a samim time i barem jednu društvenu mrežu. Međutim, kad roditelji djeci daju mobitel u ruke, ne znaju s kim se druže, s kim i kako komuniciraju te što rade na internetu tijekom ta četiri ili više sati.
ŠTO DJECA RADE NA INTERNETU?
- Kad djeci damo mobitel u ruke, mi ih zapravo ne pripremamo za jedno ogromno područje života koje je njima jako važno, a to je - virtualni svijet. Njima je jako važan lajk i da budu prihvaćeni u tom svijetu, a ni mi se još tu ne znamo ponašati, osobito oni. Sve će napraviti za taj lajk i da skrenu pažnju na sebe jer je to njima jako važno. Roditelji, kad ograniče vrijeme koje dijete provodi na internetu, time rješavaju samo jedno - ograniče mu vrijeme na internetu, ne znajući zapravo što dijete uopće radi na tom internetu. Često puta djeca znaju biti nasilnici. Dakle, potpuno im je nepoznato s kime dijete komunicira te je li nekome uputilo neku rečenicu i time ga povrijedilo, je li možda njega netko "uzeo na zub" i to sustavno i svakodnevno radi - objašnjava psihologinja te ističe kako žrtve cyber nasilja često i same postaju nasilnici.
- To su takozvane provokativne žrtve, koje iz uloge žrtve prelaze u ulogu nasilnika. To je jako čest slučaj. Da se netko nasilno ponaša jer se upravo netko drugi tako ponašao prema njemu u nekoj ranijoj dobi.
Komunikacija na internetu za nasilnike olakšana je jer se skrivaju iza anonimnih profila koji nude osjećaj zaštite i sigurnosti, pritom ne razmišljajući o tome kako će se njihova žrtva osjećati i što sve zlostavljanje može izazvati.
Glavna poruka djeci trebala bi biti da ono što ne bi nekome rekli uživo i u osobnom kontaktu, to ne bi trebali reći ni pisati ni na internetu. Uvreda ima istu težinu. Djeca trebaju biti svjesna, ako naprave nešto tako i plasiraju fotografije, videouratke ili drugi sadržaj na internet, da je to nešto što trajno ostaje tamo i gotovo je nemoguće to izbrisati do kraja. To je nasilje koje se može ponavljati i "obnoviti" onda kad mislite da je prošlo.
OPASNE POSLJEDICE ZA ŽRTVE CYBERBULLYINGA
Nasilnici često biraju osobu koja je prema nečemu različita, ističe se ili je drugačija od te sredine te pikiraju nešto što će svima biti zanimljivo. Žrtve su jako usmjerene na te komentare jer im je virtualni svijet - sve. Stoga, kad se ovako nešto krene događati djeci i postanu žrtve cyberbullyinga, "ruši im se cijeli svijet" te se nose s teškim psihološkim posljedicama.
- Žrtve cyberbullyinga popuštaju u školi, odbijaju ići u školu jer znaju da će ih tamo ismijavati i da će opet biti neka objava na internetu vezana za njih ili u nekoj razrednoj grupi bez obzira na to jesu li oni još uvijek u grupi ili su izašli iz nje. Često su "bolesni", ujutro prije škole imaju bolove u trbuhu, pogoršava se školski uspjeh i pada koncentracija jer su jako usmjereni na to što će sad nasilnik ili netko protiv njih objaviti na internetu. Strah ih je i povlače se, a to su još djeca s inače malo samopouzdanja... Znaju biti anksiozni, napeti, a može doći i do depresije. Nekad prijete suicidom, a neka djeca ga i zbilja pokušaju - ističe Pavlović te dodaje kako često u zadnje vrijeme čuje da je zbog komentara ili "hajke" na internetu netko pokušao ili počinio suicid.
KAKO PREPOZNATI ZLOSTAVLJANO DIJETE?
Negativan utjecaj na mentalno zdravlje je velik, a razdoblje koje bi djeci trebalo biti najljepše u životu postaje prava agonija. U takvoj sredini djeca ne mogu učiti, napredovati niti je poticajno ako se nečega boje. Jedno od najčešćih pitanja s kojim se u praksi susreće je, kaže nam psihologinja, koji su znakovi koji upućuju da je dijete žrtva cyberbullyinga.
- Ako se dijete promijeni, ako od veselog, razigranog i nekakvog ekstroverta postaje dijete koje je šutljivo, mirno i tiho, dijete koje ne želi više ići ni na kakve aktivnosti i ne želi se družiti ni s kim te ne želi uzeti ni mobitel u ruke - to je trenutak kad treba vidjeti što se događa s djetetom. Naravno, ta promjena može biti razvojnog tipa. Djeca se mijenjaju. Ali na roditeljima je, nama odraslima i svima onima koji se bave djecom, da vidimo što se događa s djetetom. Da s njim budemo u kontaktu i da budemo uključeni - kaže Pavlović.
ZAŠTO DJECA NIŠTA NE GOVORE?
Škola, put do škole te dom i obitelj trebali bi biti sigurno mjesto za djecu, a čest je slučaj da djeca koja su žrtve cyberbullyinga nikome ništa ne govore i nikome ne povjere svoje probleme, a da bi stvar bila još gora, nedostatak trenutačne reakcije na postupke nasilnika često potiče na još oštrije maltretiranje. Zašto je to tako?
- Djeci je važno što drugi misle o njima pa kad ih netko proglasi "cinkarošem" žrtve, to doživljavaju jako teško i to im je uvreda. Ne žele to biti i žele to riješiti sami. A kod cyberbullyinga problem je što to sami ne mogu riješiti. Često puta kad se djeca i obrate roditeljima ili nastavnicima, trenerima ili bilo kome za pomoć, oni to ne shvaćaju tako ozbiljno i kažu "Ma, ajde makni se", "Što ima veze", "Isključi internet, izbriši to"... Niska je osviještenost kod roditelja i društva što je zapravo cyberbullying. Mi stručnjaci stalno o tome govorimo i koliko je to opasna pojava u današenjem društvu jer je njima internet i virtualni svijet sve i puno im je važniji nego nama odraslima.
- Poražavajuće je za nas odrasle da se od 100 posto djece koja dožive nasilje, samo 11 posto žrtava obrati roditeljima, odnosno odraslim osobama. To je jako, jako malo. Što je s preostalim 90 posto djece koja nikome ništa ne govore? Zašto to ne govore? Jer nemaju povjerenja u nas da ćemo mi nešto napraviti. Jer se boje jer ih je sram, jer ih optužujemo, jer se boje osvete i jer ih je strah. Naša poruka treba biti da nam se obrate i da znaju da im mi možemo pomoći i da ćemo, naravno, to i napraviti - naglašava psihologinja.
U Splitu su, kaže nam Žana, zadnji slučajevi koji su odjeknuli u medijima potaknuli ljude da malo drugačije gledaju na to i da se jave oni čija djeca trpe nasilje već neko vrijeme. Međutim, uvijek se prijavljuje puno manje nasilja nego što ga se zapravo događa.
- Tu brojku koja je prijavljena mi zovemo "tamnom brojkom" jer ona ne prikazuje stvarno stanje. Dolaze mi djeca koja su emocionalno u jako lošem stanju, odnosno trpe jedno kontinuirano vršnjačko nasilje, a u svojoj praksi imam dijete koje je sedam godina bilo žrtva "bullyinga". Zato sam u anamnezi uvela da obvezno pitam s kim se djeca druže. Zamislite to, jedno djetinjstvo gdje nemate prijatelja u realnom svijetu. Imate prijatelja samo preko interneta. I evo, opet dolazimo na važnost tog virtualnog svijeta - kaže Pavlović.
KAKO POMOĆI DJETETU?
Psiha djeteta koje je žrtva bilo koje vrste nasilja, pa i cyberbullyinga, jako je narušena, samopouzdanje je jako narušeno te slika njegova mentalnog zdravlja zahtijeva jedan dugoročan oporavak.
Jedino se uz psihoterapiju, pomoć stručnjaka i obitelji to dijete može oporaviti, bilo u realnom ili virtualnom svijetu, i pomoći mu da uspostavi kontrolu nad svojim životom. Teško je, ali, kaže nam naša psihologinja, može se!
Ako je vas ili vaše dijete nešto s interneta uzrujalo, prestrašilo ili narušilo privatnost, obratite se stručnjacima koji će vam pomoći i pružiti potrebnu podršku.