Dok je sad već bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović držala svoj gubitnički govor u izbornoj noći u nedjelju 5. siječnja, na njezinu se licu mogao iščitavati osjećaj olakšanja nakon što je izgubila bitku od Zorana Milanovića za još jedan mandat na Pantovčaku.
Poneka suza bila je tek kap u moru emocija koje su pokazivale pritajeno, ali ipak vidljivo zadovoljstvo. Konačno će se, nakon poprilično ubitačnog tempa koji je s pozicije hrvatske predsjednice nametnula proteklih pet godina, i ona moći malo odmoriti. I ne samo ona, nego i njezin suprug Jakov, koji je prije svih trebao izdržati protekli mandat zbog kojega su najviše patili najmlađi članovi obitelji Kitarović, odnosno njezina djeca koja gotovo pa da i nisu od 2015. imali majku uza se.
S druge strane, trebalo je dok je Kolinda govorila gledati face premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića. Onaj prvi još je i imao koliko-toliko žara dok je prisilno pljeskao, onaj drugi bio je blijed i utučen. Prvi će se već nekako snaći u nekoj europskoj sinekuri, drugi je politički mrtvac.
Ono što je Jandroković izjavio nakon objave prvih izlaznih anketa, kako je HDZ u drugom krugu izborne kampanje vodio politiku desniju od one koju vodi HDZ, što je po njemu bio glavni razlog za Kolindin poraz, odraz je tolike političke sljepoće kakvu ne bismo očekivali od čovjeka koji je de facto kao glavni tajnik prvi operativac stranke. Koliko je to bio u proteklom razdoblju otkada je s 808 preferencijskih glasova instaliran na mjesto predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a, to će uskoro imati prilike odgovoriti članovi naše najveće stranke kad za koji mjesec budu održani unutarstranački izbori po načelu "jedan čovjek – jedan glas".
Nije puno bolje izbore analizirao ni Plenković, koji je izjavljivao kako je veći angažman HDZ-a u drugom krugu – kad su se servilno ulagivali glasačima koji su u prvom krugu u velikom broju podržali nestranačkog kandidata Miroslava Škoru, kojega su HDZ-ovci inače nastojali okarakterizirati kao tobožnjeg sabotera, tamburaša, srpskog zeta... – mobilizirao birače s ljevice, koji su onda u velikom broju izašli na izbore i glasovali za svoga kandidata.
Međutim, brojke ga demantiraju. Milanović je kao pobjednik ovih izbora osvojio 50 tisuća manje glasova od bivšeg predsjednika Ive Josipovića, koji je prije pet godina u drugom krugu izgubio od Kolinde Grabar-Kitarović, koja je pak u odnosu na 2015. osvojila gotovo 200 tisuća glasova manje. Sve da i nije bilo velikog broja nevažećih listića, oko 90 tisuća, očigledno je i bez neke dublje političke analitike kako su HDZ-ovci i desnije orijentirani glasači u velikom broju apstinirali u drugom krugu.
I najmanje je za to kriv Škoro, nije čak ni Kolinda, koja je u prvom krugu imala nekoliko gafova, dok je u drugom, koji su obilježila televizijska sučeljavanja, bila više nego dobra, nego je to bio odgovor Plenkoviću i svim njegovim ljudima što misle o njihovim politikama i skretanju HDZ-a prema lijevom centru.
Kuda stvari idu, vidljivo je bilo već na svibanjskim europskim izborima. Plenković, koji se hvalio kako će i u slučaju da na listu HDZ-a stavi dvanaest patuljaka on sigurno dobiti izbore, dobio je od hrvatskih građana prvu pljusku. Samo četiri mandata, isto koliko i SDP koji je bio na koljenima, poraz je HDZ-a. Ovaj debakl na predsjedničkim izborima druga je pljuska Plenkoviću. Treća, najveća, tek ga čeka na unutarstranačkim izborima, koje sad nastoji izbjeći i pomaknuti izvan statutarnih okvira. Treba ga na vrijeme zaustaviti, jer s njime na budućim parlamentarnim izborima HDZ bi mogao doživjeti katastrofu.