Druga nedjelja kroz godinu (A)
Evanđelist Ivan u svom evanđelju ne spominje Isusovo krštenje, ali na samom početku svoga evanđelja daje dosta velik prostor Ivanu Krstitelju i njegovom svjedočanstvu. U Prologu svoga evanđelja, koji smo u božićnom vremenu čak triput čitali, nazvao ga je svjedokom. U današnjem nam je evanđelju prenesen posljednji dio tog svjedočanstva Ivana Krstitelja koje ima dva dijela.
Prvi dio svjedočanstva Ivana Krstitelja je sažet u rečenicu: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Naziv za Isusa „Jaganjac Božji“ nama nije neobičan jer mi Isusa promatramo iz perspektive njegove muke, smrti i uskrsnuća. Za Ivana Krstitelja, a vjerojatno i za njegove suvremenike, taj naziv za Isusa kojega on želi predstaviti kao obećanoga Mesiju nije bio baš lako razumljiv. Taj naziv nema lako objašnjiv odjek u starozavjetnim spisima za onoga koga se smatra Mesijom. Zapravo će se taj odjek pronaći tek s događajem muke, smrti i uskrsnuća kad će evanđelist Ivan u Isusu prepoznati žrtvovanje pashalnog janjeta.
U slučaju Ivana Krstitelja nazvati tako Isusa u kojemu je on prepoznao Mesiju – Krista bilo je čak u svojevrsnoj suprotnosti s njegovim propovijedanjem i izjavama da dolazi jači od njega. Zar janje može biti jače od bilo koga ili čega? Pa ipak, iz postuskrsnog svjetla mi znamo da može. Važno je u ovom kontekstu primijetiti da Ivan Krstitelj čak dva puta u današnjem evanđeoskom ulomku priznaje da Isusa nije poznavao. Nije ovo u smislu poznavanja Isusa kao osobe, nego u smislu poznavanja njegovog poslanja.
Isusovo poslanje je sasvim drugačije nego li ga je Ivan u samom početku zamišljao i o njemu drugima govorio. To nije poslanje utjerivača Božje pravde sa silom i moću vlasti koji dolazi kazniti grešnike. To je poslanje Jaganjca Božjega, onoga koji je donositelj Božjeg milosrđa i svjedok Božje ljubavi, koji s poniznošću i služenjem na sebe preuzima svu našu grešnost, briše i „odnosi grijeh svijeta.“
U njemu će Bog – u skladu sa starozavjetnom porukom o zaklanom pashalnom jaganjcu koji je zamjena za izraelske prvorođence i, još starijom, zamjenom za Izaka kojemu je Bog providio janje koje ga je zamijenilo u žrtvi – na sebe preuzeti sve naše slabosti, svu našu bijedu, nepravde i grijehe i sve to odnijeti, izbrisati zauvijek kako bismo mi mogli ponovno imati život, život u punini.
U drugom dijelu Ivan Krstitelj svoje svjedočanstvo proširuje osobitim zapažanjem, za koje smo prošle nedjelje mogli saznati da se dogodilo tijekom Isusovog krštenja, ali kojemu on dodaje jednu važnu posebnost. Ta se posebnost događa u tome da Duh Sveti nije samo sišao na Isusa iz Nazareta, kao kod drugih evanđelista, nego je, kaže on, i ostao na njemu. U Starom zavjetu Bog je često silazio na ljude kako bi ih osposobio za određeno poslanje koje je Bog imao s njima. Uvijek je to, međutim, bilo privremeno i do završetka njihovog poslanja.
U Isusu iz Nazareta Duh Sveti ostaje trajno prisutan. Ta je trajnost za Ivana Krstitelja dokaz da je on Božji Sin. Kaže Ivan Krstitelj: „I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.“ On svjedoči i još nešto što smo čuli i prošle nedjelje, a to je da je Isus i „onaj koji krsti Duhom Svetim.“ To je važna poruka za nas kršćane.
Duh Sveti je po Isusu iz Nazareta trajno došao u svijet da bi po njemu Isus trajno ostao s nama i u nama. I surađujući s nama – kršćanima, Crkvom – pozvanima da budemo navjestitelji i svjedoci milosti i mira „od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista“, mogao i u našem vremenu nastaviti uzimati na sebe ljudske slabosti i bijedu i svima biti donositelj spasenja, „Jaganjac Božji“, onaj koji „odnosi grijeh svijeta.“