Prošlog mjeseca je dr. sc. Bratislavu Lučinu svečano dodijeljena nagrada Grada Splita za životno djelo za izniman znanstveno-stručni opus te vrijedan doprinos hrvatskoj humanističkoj znanosti. Iza ove formulacije stoje desetljeća Lučinovog vrijednog rada provedenog, između ostalog, u Marulianumu, centru za proučavanje Marka Marulića pri Književnom krugu Split gdje je taj filolog, latinist, kroatist i prevoditelj najveći dio svoje karijere posvetio proučavanju Marulićevih latinskih djela i splitskoga humanističkoga kruga i koji s pravom slovi kao naš vodeći marulolog. Nagrada Grada pala je, prigodno, u godinu koja obilježava pola milenija od smrti Marka Marulića, oca hrvatske književnosti koji i 500 godina kasnije intrigira i svojim životom i djelom. Bratislav Lučin, premda danas umirovljenik, primio nas je u uredu Marulianuma u Književnom krugu od kojega ga evidentno ni umirovljenje neće značajno udaljiti budući da, po svemu sudeći, ovaj sjajan intelektualac ima još puno posla oko Marulića.
- Gospodine Lučin, kako je biti marulolog u ova šugava vremena?
- Haha... Kako biti marulolog u bilo koja vremena? Prvo, morate voljeti književnost, napose onu stariju. Dobro je imati dobre profesore, nužno je poznavati one jezike koje je i Marulić poznavao... To su tri jezika: hrvatski, ali Marulićev hrvatski, koji nitko od nas zapravo ne govori pa ga moramo naučiti, zatim latinski i talijanski. To je polazište za proučavanje Marulića i bez toga ne možete ništa, osim ako uzmete prijevod. No prijevod je, što bi kazao Cervantesov Don Quijote, poput naličja tapiserije: nazirete obrise likova, ali ih ne vidite jasno.
- Vi ste toj tapiseriji, Marku Maruliću, njegovom proučavanju i njegovom prezentiranju, praktično posvetili čitav život. Što vas je gurnulo u tom smjeru?
- U Splitu sam diplomirao na Pedagoškoj akademiji, potom u Zadru diplomirao jugoslavistiku, latinski jezik i rimsku književnost te engleski. Zaposlio sam se 1986. u Književnom krugu Split kao urednik, isprva bez ikakvih marulićevskih zaduženja. No profesori koji su bili bitni za moju formaciju bili su uključeni u rad na Maruliću. Profesor Vedran Gligo bio je prvi urednik Marulićevih Sabranih djela, u Zadru sam latinski slušao kod profesora Branimira Glavičića, drugog urednika i prevodioca Sabranih djela. Na poslijediplomskom u Zagrebu profesor mi je bio Mirko Tomasović. On ima silne zasluge kao proučavatelj Marulića, k tome za popularizaciju Marulića u javnosti. No posebno bih podsjetio na njegovo presudno zalaganje da se utemelji Marulianum, što je i uspjelo u travnju 1995. godine. Četvrti je profesor Darko Novaković, kod kojeg sam doktorirao. Dakle, za Marulića sam se zainteresirao kao čitatelj njegovih djela, a za nastavak pomogle su sretne okolnosti.
- Sigurno je bio neki okidač, da ga tako nazovem...
- Da. Shvatio sam da vidim fasete istog autora prelomljene kroz razne jezične medije i to me je jako zainteresiralo...
Naš Dante
- Što to konkretno, za nas laike, znači?
- Znači da se Marulić, kad piše na latinskom, vodi načelima književnog stvaranja koja su humanisti usvojili od antičkih pisaca, a kad piše na hrvatskom, primjenjuje slične postupke – u narodni jezik unosi, dakle, oblikovna načela, retoričku aparaturu, književnu stilizaciju, ali je kombinira s jezičnom, književnom i versifikacijskom tradicijom narodnog jezika. S druge strane, neka hrvatska djela piše jednostavnije, za manje obrazovane čitatelje i čitateljice! Od talijanskih Marulićevih djela sačuvano je vrlo malo: pripisuju mu se dva soneta, ali pouzdano su njegova samo tri privatna pisama. Ta tri pisma, kao još nekoliko na latinskom i hrvatskom, mjesta su gdje Maruliću možete najbliže prići kao osobi – možete zaviriti iza piščeve književne fasade. Sačuvano je samo 11 pisama, a sigurno ih je bilo neusporedivo više…
- Danas se u književnost unosi jako puno osobnoga...
- Da. U Marulićevo vrijeme to nije bilo tako. U tzv. epohama književnih konvencija, epohama dominacije retoričkog elementa – a takve su zapravo sve do romantizma – od književnog se djela očekivalo da bude u skladu s važećim poetikama, koje su pak iziskivale da se piše prema s određenim pravilima i uzorima. Utoliko su pisma zanimljiva: ona omogućuju da pisca susretnemo kao privatnu osobu, kao čovjeka kojeg muče svakodnevni problemi, čija je majka bolesna, čiji brat umire… A onda odjednom iskrsne rečenica: "Sve sam to opisao u sonetima što sam ih sastavio ne znajući drugačije olakšati nespokojstvo koje me muči." Ili, kad završi Juditu, napiše prijatelju: "Dođite i pogledajte je, pa ćete reći da i hrvatski jezik ima svoga Dantea."
- Opa! Prepotentno zvuči.
- Da, da... Vrlo samouvjereno. Ali već u slijedećoj rečenici dodaje: "Odveć se precjenjujem, a tome je uzrok smjelost koju osjećam kad sam s Vama." Povlači se, osjeća da bi se izjava mogla shvatiti kao pretjerana samohvala. U tom, da tako kažem, pokretu duše vidite živog čovjeka. Treba reći da Marulić tom izjavom nije mislio na književnu veličinu jednog Dantea, s čijom se ‘Božanstvenom komedijom‘, uostalom, malo što uopće može usporediti. Ono što njegova rečenica znači, i u čemu on ima potpuno pravo, jest da njegov ep i on sȃm u hrvatskoj književnoj kulturi imaju ulogu analognu onoj što je Dante i njegov spjev imaju u talijanskoj: obojica stvaraju prvo uistinu značajno, klasično djelo na narodnom jeziku. Judita je prvi ep ispjevan na hrvatskom jeziku, a ep je bio najcjenjenija književna vrsta, ujedno potvrda zrelosti ne samo pisca nego i jezika i kulture u kojoj takvo djelo nastaje. Napokon, Judita je prva pjesnička knjiga na hrvatskom jeziku objavljena tiskom. Danas to možda nije lako shvatiti, ali taj mali svezak, kad je iz mletačke tiskare stigao u Split i na istočni Jadran, bio je svojevrsno čudo.
Juditina laž
- Ipak, to čudo je dvadeset godina čekalo na objavu. Napisana je 1501., a objavljena tek 1521. godine. Kako to? Zašto?
- Eh, kad biste znali odgovor na to pitanje, dao bih vam najveću nagradu... Postoji nekoliko pretpostavki, ali sve su zasnovane samo na nagađanjima. Jedna je da sam Marulić nije bio zadovoljan Juditom te da ju je godinama dorađivao. Druga je mogućnost da je lik Judite bio zazoran ondašnjim cenzorima: ona se – doduše u pravednu svrhu – poslužila laganjem i umorstvom, dakle počinila je dva teška grijeha. Za Crkvu je Juditin čin ipak bio zazoran, a o tome je li laganje dopušteno i sam je Marulić raspravljao u jednom poglavlju svoje ‘Institucije‘. U njemu tvrdi da je laž ponekad dopuštena, ali samo pod strogo ograničenim uvjetima, a to je kad bi se govoreći istinu počinio veći grijeh nego da se izrekne laž. A Judita je lagala i počinila umorstvo da bi spasila svoj grad, svoj narod i svoju vjeru.
- Zaštita većeg dobra?
- Upravo tako. Možda je takav lik kao junak epskog djela – k tome još žena! – smetao onima koji su trebali odobriti tisak. Ne znamo. I Institucija je, baš radi spomenutoga poglavlja bila cenzorima problematična, doduše, tek nakon što je tiskana. Pa i drugi Marulićev ep, latinska ‘Davidijada‘, s gotovo 7000 heksametara, čekao je – ne 20 godina, nego sve do 20. stoljeća, da bude objavljen. I opet ne znamo zašto. Prvo izdanje Davidijade izašlo je 1954., a evo, prije dva mjeseca, kod jednog belgijskog izdavača, dobila je svoj kompletni prijevod na engleski jezik. To je prvi cjeloviti prijevod Marulićeva latinskog epa na bilo koji strani jezik.
- Drugim riječima, Marulić je i danas pun enigmi?
- Itekako. Taj ga splet poznatog i nepoznatog čini na svoj način zanimljivim. Jer, anegdotski govoreći, mi danas znamo kako se zvao Marulićev pas, znamo čak i kako je taj pas skončao – ali ne znamo, na primjer, je li Marulić studirao, gdje je i što studirao… Usput, pas se zvao Fuscus, što na latinskom znači taman, mrk.
Nesretni Moro
- Onda Garo?
- Da, bilo bi Garo, samo u nas u Dalmaciji Garo baš i nije uobičajeno ime za psa, pa mu je profesor Darko Novaković, prevodeći elegiju u kojoj je Marulić ožalio smrt svojega ljubimca, dao ime Moro. Tako su se u ovim našim krajevima nazivali mali, crni psi. Nesretnog Mora je neki Marulićev susjed doslovno zaklao! Eto, podatak o psećem imenu i nije baš prevažan za poznavanje pisca, makar, sama pjesma je antologijska – ali ne znamo, kako rekoh, tako važan podatak kao što je Marulićev studij. Ako jest studirao, kao podanik Mletačke Republike morao je pohađati sveučilište u Padovi – ali ondje o tome nema nikakva traga. Možda je odgovor u tome da je studij započeo, ali nije okončao; u arhivima su samo podaci o diplomiranim studentima. Znamo da je humanističku školu završio u Splitu, znamo i tko su mu bili učitelji, ali što je bilo dalje? Nije isključeno da je Marulić bio autodidakt, što u ono vrijeme, a ni kasnije, nije tako velika rijetkost.
- Znademo li išta o ženama u njegovom životu?
- Znademo ponešto o ženama iz njegovih mladih i iz starih dana. Znamo da se nije ženio, opet ne znamo zašto. U mladosti je, ako ćemo vjerovati svjedočanstvu stihova, bio i zaljubljen. Jedna latinska pjesma nosi naslov ‘Molba muzama u zaljubljenosti‘, a druga, ne baš lirske intonacije, ‘Pijani Peša‘. Taj se Peša, prema Marulićevom opisu, bezobrazno naslanja na njegovu dragu, grli je oko vrata, dodiruje joj ramena, a nevoljni pjesnik sve to gleda i kipti od ljubomore. Vidi da je Peša uz pomoć vina, uz pomoć boga Bakha, postigao više nego on uz pomoć boga Amora. Pa zaključuje: ako Bakho ima toliku moć, onda, Amore, tebi zbogom! Postoji i jedan epigram posvećen rimskom božanstvu Prijapu, bogu plodnosti, koji svjedoči da ni teme spolnosti Maruliću nisu uvijek bile zazorne. Ne bih ga citirao, pročitajte ga sami. Eto, Marulić je veliki moralno-teološki pisac, ali on je i humanistički pjesnik.
- A u starosti?
- U starosti... U oporuci vidimo da je okružen s tri žene. Jedna je Jelena, udovica njegovog brata Valerija, koji je umro 1520. godine. Jelena oporučno nasljeđuje dobra svoga pokojnog muža, ali i njegov brat Marko ponešto joj dodaje u vlastitoj oporuci. Druga je Katuša, sluškinja istoga tog Valerija s kojom je on imao izvanbračnog sina i kćer; njoj Marko osigurava plodouživanje nekih zemljišta. Treća je njegova sestra Bira, redovnica u samostanu benediktinki. Njoj pisac ostavlja srebrni sat koji je dobio od bana Petra Berislavića. Taj sat je jedina poznata veza između Berislavića i Marulića. Biri je ostavio i knjižicu evanđelja koju je sam sastavio i oslikao. Nažalost, taj rukopis je zagubljen.... Zamislite, da ga je naći!
Bilješke Henrika VIII.
- A recite mi, molim vas, nešto o legendi vezanoj za Marulićevu epizodu kad je, penjući se na prozor neke dame, navodno ubijen jedan od braće Papalića. Marulić je, prema priči, preživio samo zato što je Papalića prvog pustio da se uz pomoć kolotura popne u stan dotične gospođe.
- Da, da... Mislim da je ipak riječ samo o legendi. Znate, kao znanstvenik, morate za bilo koji podatak imati izvore. A onda, nadasve, procijeniti jesu li pouzdani...
- Kao i u novinarstvu.
- Dabome! Ta legenda, naime, potječe iz 18. stoljeća, a njezin je autor Agostino Santi Pupieni, pravi imenom Giuseppe Antonio Costantini. Prema toj priči, dva su prijatelja pohodila istu damu, Papalić se te večeri prvi popeo k njoj kroz prozor, a Marulić je čekao na ulici. U neka doba, međutim, pred njega je pala vreća s mrtvim tijelom prijatelja, koje je on, navodno, negdje krišom zakopao te se, shrvan tim iskustvom, povukao i okrenuo se duhovnosti i samoći Nečujma na Šolti. Tako kaže Pupieni – ali oko velikih ljudi se, kao što znamo, uvijek pletu legende...
- Mislite da je riječ o izmišljotini?
- Ne mogu ruku staviti u vatru – ali uvjeren sam da jest! Vidite, takva poučna pripovijest odgovara moralističkoj intonaciji Pupienijeve knjige, pa on na kritičnost ne pazi. On je tu zgodu u Splitu čuo kao usmenu predaju, i to, kako rekoh, u 18. stoljeću, puno, puno nakon Marulićeva doba. A ima i nešto još važnije. Danas znamo da se Marulić u Nečujam povukao negdje oko 1509. godine, vjerojatno zbog trvenja između pučana i plemića. Dok je pisac na Šolti, njegov mu prijatelj, kasnije biograf, Frane Božićević u pjesničkoj poslanici opisuje kako su u gradu učestali sukobi, poteže se i oružje, a istodobno grad je u opasnosti od osmanlijskih napada. Mira nema ni izvan ni unutar zidina. Sa Šolte se Marulić vraća, i to također znamo, oko 1511., i to zbog opasnosti od gusara. Ukratko, nije moguće vjerovati da bi odlazak u Nečujam bio motiviran navodnom epizodom s Papalićem i nepoznatom damom.
- A bogme je u to vrijeme imao 59 godina što i nije dob za pentranje! Marulić je bio bestseller pisac, a oko njih uvijek ima i laži. Njegove su se knjige zbilja puno čitale u to doba, a i engleski kralj Henrik VIII. je u ‘Evanđelistaru‘ pokušao naći pokriće za razvod od kraljice.
- Henriku isto nije bilo lako, znate... On je morao ispuniti monarhijsku zadaću – osigurati nasljednika, te je nastojao naći teološka, moralna i pravna opravdanja za razvod braka. Istina je: sačuvan je primjerak ‘Evanđelistara‘ pun Henrikovih bilješki pisanih na marginama, podcrtavanih pasusa, a najzanimljiviji su njegovi crteži kažiprsta kojim je ‘upirao‘ u njemu važne rečenice. Jedan od tih kažiprsta označava pasus u poglavlju "O izboru supruge". Tu Marulić savjetuje da se nađe žena jednaka društvenog položaja što se tiče roda i imutka – jer da svađe najčešće izbijaju zbog nejednakosti. Čini se da je to Henriku bilo važno...
- Današnji kralj Charles III. bi se sigurno složio s Marulićem.
- Haha... Vjerojatno. Inače, najtiskanije i najprevođenije djelo bila je Institucija, potom Evanđelistar te ‘Pedeset priča‘. Vjerujem da je ključ popularnosti ‘Institucije‘ u tome što je pomno strukturirana kao niz uputa za valjan život zasnovanih na konkretnim primjerima, a k tome tako da knjigu ne morate čitati od početka do kraja. Po naslovima poglavlja možete naći temu koja vas zanima.
Otac "psihologije"
- Kao priručnik?
- Tako nekako. Osim toga, pojedine primjerne priče nikad nisu preduge – rijetko prelaze dvadesetak redaka. Knjiga je posebno praktično mogla poslužiti svećenicima jer nudi obilje građe za sastavljanje propovijedi. Marulić je djelo napisao elegantnim, čitkim i razmjerno jednostavnim stilom, u skladu s duhom djela, ali i ne tražeći od čitatelja prevelik napor.
- Tu se Marulić pokazuje kao lukav psiholog. Uostalom, upravo je on prvi u svijetu iskoristio riječ psihologija. On je ne samo otac naše književnosti nego i otac termina psihologija, zar ne?
- Upravo tako. Nažalost, djelo ‘Psichiologia de ratione animae humanae‘, tj. ‘Psihologija: o naravi ljudske duše‘ nije sačuvano, sačuvan je samo naslov, i to u popisu Marulićevih djela, u Marulićevu životopisu koji je napisao već spomenuti Frane Božičević.
- Puno je zagonetki ostalo. Usprkos nagradi za životno djelo, vjerujem da ćete nastaviti odgonetati Marka Marulića i ubuduće.
- Koliko budem mogao! Nije riječ samo o enigmama, ima još puno posla oko onog što nam je poznato i dostupno. A neka već objavljena izdanja treba nakon više desetljeća nanovo prirediti. I filološka struka napreduje, kao i naše spoznaje i kriteriji. No nadasve, želja mi je da Marulianum i Književni krug i nadalje proučavaju i objavljuju Marulićevu – i ne samo Marulićevu – baštinu, a vjerujem da će tako i biti. A ja... dokle me zdravlje služi, mislim da se neću prestati baviti starim piscima, napose, dakako, Marulićem.