Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
SlikarstvoNeobičan lik

Umjesto slavine imao je surlu: Dumanić je prezirao sve konvencije, umjetnost mu je bila život, a stančić u splitskom Getu i atelje i izlagački prostor

Piše Jakov Kosanović
13. ožujka 2020. - 12:13
Zlatan Dumanić, umjetnik bogate ostavštine, u svojem glasovitom stanu u Rodriginoj 2

Koncem siječnja u Galeriji umjetnina predstavljena je velika i bogato opremljena monografija, naslovljena “Dumanić/Ostavština”, koju su predstavili Dumanićevi prijatelji, autori knjige i poznati kustosi Branko Franceschi, Antun Maračić, Ivica Župan i Toni Horvatić. Naravno, u auditoriju je sjedio cjelokupan “who is who” splitske suvremene umjetnosti.

Zlatan Dumanić u Splitu je bio poznat i izvan umjetničkih krugova, jer je bio jedno od tipičnih lica Palače. Često ga se moglo vidjeti u điru po gradskim kalama i poznavali su ga doslovce svi koji su jednom ili više puta tjedno imali običaj prošetati povijesnim centrom Splita.

Nije stoga slučajno da su prva i posljednja fotografija unutar korica monografije iz samog centra. Prvu je snimio Zoran Alajbeg i prikazuje Dumanića usred performansa na peristilskoj sfingi tijekom 14. Adria Art Annala, iz 2001. godine. Na posljednjoj, iz 2016., Miloš Glavurtić “uhvatio” je već onemoćalog Dumanića, sa štapom u rukama, negdje na polovini Zadarske ulice.

Na prostornom potezu od prve do posljednje fotografije odvijao se idealni životni i stvaralački prostor Zlatana Dumanića. I stan i atelje bili su mu unutar njega, objedinjeni na adresi Rodrigina 2, otprilike točno na polovini toga poteza, kao i po sredini splitskoga Geta.

Proboj u Zagreb

Dumanićev život i rad u monografiji dokumentira odličan fundus fotografija – potpisuju ga Zoran Krpetić, Zoran Alajbeg, Antun Maračić, Živko Bačić, Andro Vrcan i Miloš Glavurtić, a neke su i bez autorske atribucije – ima ih ambijentiranih i u drugim centrima domaćeg umjetničkog života, od Zagreba do Rijeke, dok većina prikazuje Dumanićeve radove. Opsežan Dumanićev opus sačuvan je za monografiju i retrospektivnu izložbu, koja slijedi u Galeriji u travnju, posredstvom kolekcije Marka i Lucije Marin.

Ovdje treba reći kako je posrijedi bio posebno zahtjevan posao, ne samo zbog toga što je mnogo radova, nego i zbog toga što ih je teško klasificirati.

Dumanić je iza sebe ostavio stan pun skulptura, instalacija, slika i slikanih kompozicija, crteža, dnevnika, autorskih i eksperimentalnih knjiga, kao i objekata pred kojima je teško odlučiti radi li se o umjetničkom djelu ili uporabnom predmetu svakodnevne namjene. Kod Dumanića jedno je često podrazumijevalo drugo; umjetnost je bila način života i obratno, što i ne čudi s obzirom na to da mu je stančić ujedno bio i atelje i izlagački prostor.

Primjerice, slavina ovdje nije mogla biti samo naprava za zatvaranje i otvaranje dotoka tekućine iz cjevovoda, nego je morala imati i slonovsku surlu koja je od nje činila poseban pojavni oblik. Franceschijevim riječima, “Dumanić je kroz svoju osobnost i život proveo najradikalniju postavku avangardnog umjetničkog programa, onu o izjednačavanju umjetnosti i života”.

Horvatić sagledava Dumanića kao autora “prvenstveno u okviru ‘nove umjetničke prakse’, termina koji je u današnjim kustoskim i kritičarskim praksama zajednički nazivnik za niz heterogenih pojava na domaćoj, pa samim time i splitskoj likovnoj sceni u vremenskom rasponu od 1966. do 1978. godine.

Sintagma nova umjetnička praksa ukazuje na promjenu i uspostavljanje drugačijeg, za tradiciju modernizma atipičnog oblika djelovanja, izražavanja i prikazivanja u svijetu likovnih i vizualnih ili novomedijskih umjetnosti.

To su bili umjetnički radovi koji se ne zasnivaju na završenom likovnom djelu, nego na ideji umjetničke prakse povezane s ponašanjem, činjenjem, konceptualnim-mentalnim predočavanjem ili aktivističkim djelovanjem između svijeta umjetnosti i svijeta života.”

Zbog toga su autori knjige Dumanićev opus spretno podijelili u svega nekoliko kategorija: na performanse u kojima je predstavljao jedan od simbola splitske scene, poglavlje o njegovim slikama i knjigama (eksperimentalne knjige i umjetnički dnevnici), te na poglavlje o njegovim objektima.

Dumanićev umjetnički izlazak iz katastarskih granica Splitsko-dalmatinske županije dogodio se 1984. godine, kad je s Vladimirom Dodigom Trokutom došao u Galeriju proširenih medija, gdje se upoznao s umjetnikom i kustosom Antunom Maračićem, koji mu je na tome mjestu i postavio prvu institucionalniju izložbu u Zagrebu.

Za njegov rad zainteresirala su se i druga imena zagrebačkog umjetničkog kruga, Željko Kipke, Ivica Župan i drugi, i malo-pomalo Dumanić je adoptiran u umjetnički krug izvan Splita. Gerilski način Dumanićeva rada i izlaganja nastavlja se i u novoj sredini, Maračić se sjeća da mu je jednu izložbu postavio i 1992. u hodniku vlastitog stana, te da mu je poslije asistirao i za neke druge izložbe, završno s velikom izložbom 2008. u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, pod nazivom “Rodrigina 2”.

Anarhični kapetan

“Rodrigina 2” nije samo ime izložbe, nego i jedne sasvim posebne priče, da ne kažemo ateljea. Na ovu adresu, mjesto stalnog prebivališta, Dumanić je dovodio splitski umjetnički kružok na neformalno druženje poslije izložbi ili običnih noćnih izlazaka, a ovdje je, rekli smo, i izlagao.

Ako je vjerovati kustosima, čini se da je ulazak u Dumanićev stan bio poput otvaranja vrata percepcije. Otvorio ih je i Franceschi:
“Dumanić je i kao osoba i kao umjetnik prezirao sve što je bilo konvencionalno i nije priznavao nikakve granice. Selektirajući njegovu ostavštinu često smo u rukama imali predmete za koje nismo bili sigurni jesu li upotrebni ili umjetnički objekti, ali to u konačnici nije bilo ni važno jer je u Dumanića umjetnost bila izjednačena sa životom. To je postavka koju su avangardisti od 1909. unijeli u svijet umjetnosti, a po kojoj ćemo pamtiti i njegovo djelo(vanje).”

O Dumanićevoj adresi, koja je ujedno bila i ime izložbe s kojom ga je odveo do Dubrovnika, Maračić će reći kako je to dvoje uzajamno bilo uvjetovano činjenicom da je njegov život njegova umjetnost, i da tu, kao kod malo kojeg drugog umjetnika, nema neke distinkcije. “Njegovo umjetničko djelovanje isto je što i nasušno bivanje, disanje: bezuvjetno.

Materijalizaciju tog fenomena jasno ćemo evidentirati u prostoru njegova stanovanja. Na mjestu gdje funkcije stvari gube svoja čvrsta određenja, gdje granice njihovih svojstava postaju meke i permeabilne. Relativiziraju se tamo predmeti utilitarne namjene (za jelo, osobnu higijenu, odmor...) i postaju zamjenjivi s umjetničkim predmetom. I obrnuto.

Zapravo, radi se o životnom ambijentu koji je temeljito kontaminiran umjetnošću. Svakodnevne stvari atakirane su virusima i uobličenjima Dumanićeve imaginacije.”
Rodrigina 2 je mjesto na kojem svakodnevne stvari mutiraju i simbiotiraju sa “stranim tijelima” kao što su igračke, suveniri, dekorativni predmeti, trivijalije... Postolarski kalupi, dijelovi lutaka, reklamne fotografije u uzajamnim odnosima i djelovanjima postaju skulpture i instalacije, a kućni namještaj slikarsko platno i površina za ispisivanje misli i isječaka toka svijesti.

Taj donekle paradoksalni susret funkcionalnog i stvaralačkog u Dumaniću je bio zapisan i na sasvim elementarnoj razini. Dumanić, umjetnik totalno anarhične prakse, do mirovine je došao kao kapetan duge plovidbe.

Dakle, kao “čovjek odgovoran i sabran, koji organizira i funkcionira na puno razina, i koji mora imati čvrst kompas u ruci, dok je u svom umjetničkom radu bio apsolutno anarhičan. Tu nema nikakve odgovornosti, osim prema sebi, nikakvog odnosa prema nekom kanonu ili mediju, što čini jaki kontrast i potpunu suprotnost prema njegovu osnovnom zanimanju”, rezonira Maračić.

Ono što je manje čudno s time u vezi jest činjenica da je jedan od Dumanićevih čestih umjetničkih lajtmotiva – brod. Bilo kao maketa bilo kao likovni obris ili uporabni predmet. Prema Maračiću, Dumanić je na taj način povezivao bazični nomadizam pomorca s nomadizmom umjetnika (pri čemu se misli na termin u umjetnosti kojim se doznačava umjetnika koji skače s medija na medij i s motiva na motiv).

Vrhunac na Bijenalu

Ipak, brod je i prostor u kojem Dumanić stvara kriomice, crtajući tijekom “vijađa” kemijskom olovkom u blokić, kako zbog toga što je to podesno za brzi rad, tako i zbog toga što ga na taj način uspješno krije od ostatka posade, pred kojom treba zadržati autoritet. Poslije te crteže i rečenice uvećava fotokopiranjem i spaja ih u veće cjeline kolažiranjem.

Tako je nastala i izložba “Brodski dnevnici”, jedinstveno svjedočanstvo o stvaralaštvu u izvanrednim okolnostima, koje možda više od svega ostaloga govori, kako kaže Maračić, “o potpuno neinhibiranom pristupu, općenito, ali i eksplicite u erotskom nagnuću, gdje je on bio potpuno nekonvencionalan, koji puta i ‘kao da Evine jabuke nikad nije bilo’”.

Djetinji koliko i erotomanski, Dumanićev pristup u tim radovima tipičan je za cjelokupno njegovo stvaralaštvo, u što je lako uvjeriti se listajući opsežnu monografiju u elegantnom dizajnu Viktora Popovića.

Njezinih 400 stranica uokviruju korice kojima je sprijeda fotografija Dumanićeve kapetanske kape za performerske svrhe (autor Živko Bačić), a straga fotografija Dumanića na “vrhuncu umjetničke karijere”, u Veneciji 2005. godine, za vrijeme 21. bijenala suvremene umjetnosti, gdje je boravio kao dio hrvatske ekipe pod kustoskim vodstvom Slavena Tolja (autor Marko Ercegović).

Unatoč opsežnom autorskom opusu, koji je znao biti i visoko nagrađivan (HDLU Zagreb proglasio je dubrovačku izložbu “Rodrigina 2” najboljom godišnjom izložbom), Dumanić je ipak ostao marginalna i marginalizirana figura suvremene hrvatske umjetnosti, svojevrsni Don Quijote koji je svoju borbu s vjetrenjačama, kako je to primijetio Toni Horvatić, “nastavio gospodski, s osmijehom na licu, i naočalama sa zlatnim okvirom”.

Ova monografija, kao i velika retrospektivna izložba koja se priprema ovoga travnja u splitskoj Galeriji umjetnina trebale bi popraviti nešto od toga nepravednog odnosa.

#ZLATAN DUMANIć

Izdvojeno