StoryEditor
Ostaloadio, london

Na fotografije Nemi Bulat utjecali su Tim Burton i  David Lynch, a posebno Diane Arbus, prvu izložbu u Splitu prekinula je korona, nastavak slijedi

Piše Jasenka Leskur Staničić
24. ožujka 2020. - 12:15
Nemi Bulat: Split se promijenio. Žao mi je starih dijelova grada koji su modernizirani. Fali mi stari Split, s dušom, koji sam voljela fotografiratiSaša Burić/hanza media

Posljednja izložba fotografija koja je postavljena u Fotoklubu Split prije nego što mu je pandemija koronavirusa privremeno zatvorila vrata je ona fotografkinje Nemi Bulat (39) pod nazivom “Poezija u pokretu”. Kad se klub u Marmontovoj ponovno otvori za javnost, Splićani koji to nisu stigli moći će vidjeti 24 rada ove umjetnice, napravljena tijekom deset godina dok je živjela u Londonu.

Riječ je o njezinoj prvoj samostalnoj izložbi i svojevrsnom predstavljanju publici, a za nju ona je i “intimna posveta i počast njezinu pokojnom ocu, bez čije bi bezuvjetne podrške i razumijevanja njezin ljudski i umjetnički put izgledao bitno drukčije”.

– Izlagala sam u Londonu na skupnim izložbama, ali samostalnu sam htjela prirediti baš doma. Htjela sam da bude za njega, u njegovu gradu, to mi je važnije – kaže fotografkinja koja se prije dva, tri mjeseca vratila u rodni Split pa se na ovaj način simbolički oprašta od grada u kojem je prethodno živjela i otvara novo poglavlje.

Nemini radovi podijeljeni su u dvije prostorije Fotokluba; u većoj su oni prštavih i intenzivnih boja, a u drugoj su svi u jednom, plavom tonu. Objasnit će da je plava boja ista ona kojom je obojila kosu na dan kada je čula da joj je zauvijek otišao otac, pa ju je nesvjesno odabrala u tom teškom periodu. Kao i to da su na njezinim fotografijama boje tako intenzivne zato što njezino oko drugačije vidi. Daltonist je, što je s vremenom prihvatila.

image
Alisa u zemlji čudesa

A motivi njezinih radova su bajkoviti, puni ekspresivnosti i gotičke atmosfere. Svakim radom Nemi zaokružuje jednu cijelu priču i vodi nas u neki drugi, magičan svijet. Ljubitelji estetike Tima Burtona prepoznat će nešto blisko njegovu kreativnom duhu. Nije to spontana fotografija koja bilježi trenutak, nego prije stvaranje tematskog vizuala uz pomoć fotografije.

– Tu je puno toga pripremljenog, jer ja ne lovim momente, ja ih režiram – kaže autorica za svoje slike. – Odabirem lokacije, organiziram priču, pronalazim model. Haljine, koje su jako bitne za priču, sve rekvizite. S time počinjem. Recimo, za “Alisu u zemlji čudesa” oko modela sam objesila šalice na plastičnim nitima, “tunjama”, pa sam ih u Photoshopu izbrisala, tako da sada izgleda kao da šalice lete oko nje. Ponekad napravim čitav “set” za fotografiju, a ponekad ubacujem elemente Photoshopom.

Inače, iako su moje fotografije pune boja, ljudi ih doživljavaju mračnima. Ne znam zašto, ja ih tako ne vidim. Fokusiram se na ono što zovu negativnim emocijama, koje to, zapravo, nisu jer ja smatram da nam sve one trebaju da bismo mogli rasti kroz život. Usredotočena sam na njih i možda mi je to neka vrsta terapije. Neki ljudi emocije izbacuju pričanjem o njima, a ja to radim na ovaj način.

image
Detalj iz Fotokluba

Tko su vam sve umjetnički uzori, osim Tima Burtona?

– Inspirirana sam gotovo svime što čujem, vidim i osjetim. Na mene i na moju umjetnost utjecali su David Lynch, Alexander McQueen, Virginia Woolf, sir Francis Bacon, Van Gogh, ali i Nikola Tesla, volim njegov elektricitet na slikama, mada ih nisam izložila ovom prilikom. Diane Arbus. Nju sam istetovirala, zbog nje sam uzela fotoaparat u ruku. Kad sam imala 12 godina, vidjela sam baš u Slobodnoj Dalmaciji članak o njoj i rekla sam: “Ja ću to raditi.” Uz članak su bile njezine najpoznatije fotografije, “Blizanke” i “Dječak s granatom”. Ona je snimala ljude s ruba društva još 50-ih godina, kad je u prvom planu bila ljepota. Dala im je vidljivost, a meni se baš ta ideja svidjela.

Pa Frida Kahlo. Ona mi je ikona, snaga. Život ju je gazio, a nikad nije bila žrtva. Jake žene su mi bile inspirativne, divila sam im se. Valentini Tereškovoj.

A uvijek sam voljela i fantazije i priče, malo mračnije teme. Kad sam bila mala, gledala sam “Twin Peaks” skrivena iza fotelje. Bojala sam se, ali sam tako guštala. Sviđalo mi se kako nešto može utjecati na tebe, taj strah. Evo, i ovo sad s ovim virusom je dobar primjer. Nevjerojatno utječe na nas!

I usamljenost, samoća me inspirira. Kao na ovoj fotki s djevojkom u kolicima: ona pokazuje kako nas anksioznost i depresija izoliraju od drugih ljudi. Od tuge ljudi bježe, a ja sam htjela izvući snagu iz tih nekih teških emocija, koje se često ne doživljavaju kao problem. “Nije ti ništa”, kažu neki. A svatko od nas tako reagira na nešto, na gubitak.

image
Split 1703220.
Splitska fotografkinja Nemi Bulat.
Foto: Sasa Buric/CROPIX

Tko su modeli na vašim fotografijama?

– Neki su profesionalni modeli – ova djevojka u kolicima je Emilie Autumn, američka pjevačica i violinistica. Pit je pobijedio u britanskom Big Brotheru. Za poznatu performericu Marnie Scarlet svi misle da je “drag queen”, ali nije, žena je. A ova fotografija snimljena na brodu je novija, na njoj je jedna od rijetkih Splićanki, moja prija. Općenito, vrlo mi je važno koga snimam, važno mi je kako model prenosi emociju koju želim.

Školovali ste se u inozemstvu?

– U Južnoj Africi. Skupila sam “prnje” i otišla studirati na univerzitet u Pretoriji. Split mi je bio premali. To je mjesto bilo savršeno za život, mjes to gdje možete raditi i od svoga rada dobro živjeti. Platiti stanarinu, odjeću, jesti u restoranima. Ali, to je nesigurna zemlja, česte su pljačke. Nema šetanja, svuda se vozite u automobilu. Na nekim semaforima piše “hijacking spot”, tu nema zaustavljanja ako si žena za volanom, a noć je. Pljačkaši iskaču doslovno iz grmlja s puškama. Ali, sveukupno je lijepa atmosfera, puno je zelenila, lijepa je priroda. Nisam mogla često dolaziti, jer se putuje 15-16 sati do Južne Afrike. Pa sam, kad sam se privremeno vratila u Split, odabrala London. Bliže je.

Sviđalo vam se živjeti u Londonu?

– U Londonu je svatko umjetnik i velika je konkurencija. Ovo što radim nije mainstream, ne snimam fotografije vjenčanja, editoriale, iako sam ih radila jedno vrijeme za agencije, zaradi se. Mogu to raditi, ali nije osobno, nije po mojem izboru. Londonska je scena velika, ima svega, galerija, izložbi, možete izlagati i dobro je za umjetnike. Ali, s druge strane, sve se plaća. Ako fotografiram u parku, na primjer, moram platiti “councilu”, vijeću koje njime gospodari. Ništa tamo nije besplatno.

Povratak u Split?

– Split se promijenio. Žao mi je starih dijelova grada koji su modernizirani. Ja sam nostalgična, sanjar, stara duša. Uvijek gledam unazad, cijela sam u tome. Fali mi stari Split, s dušom, koji sam voljela fotografirati.

Imate li planove? Nove izložbe?

– Počela sam fotografirati, raditi nešto što prije nisam radila. Te su slike sada puno nježnije, iznenadila sam se i sama. Imam novi početak, ali nisam ništa planirala. Teško je planirati život, tek sam se nedavno vratila. Čini mi se da sam pobjegla u pravo vrijeme, najprije Brexit, pa sad ova korona... Umjetnicima je teže u malim sredinama, ali što sam starija, sve više mi fali ono “moje”. Fali mi more. Stvarno, nitko ne može platiti to što možete otići kraj mora i sjediti. U Londonu je moj život bio dizanje u četiri sata, izlazak u šest, kući sam dolazila navečer u sedam i pol, kuhanje, večera i – krevet. Tamo se radi puno i putuje se puno. Sada mi ovo odgovara. Ne znam gdje ću završiti. •

#NEMI BULAT#FOTOKLUB SPLIT#FOTOGRAFIJA#IZLOŽBA#LONDON

Izdvojeno

25. svibanj 2020 08:15