„Vrijeme prošlo, život bivši“ knjiga je poezije Frane Krnića, jednog od najiskusnijih hrvatskih diplomata s gotovo pedesetogodišnjim stažem koji se u mirovini posvetio svojoj davnoj ljubavi – pisanju knjiga.
Političko-memoarsku knjigu „Crni kaputi, bjele rukavice“ objavio je 2021. godine, zbirku kratkih priča posvećenu rodnom, zadvarskom kraju „Zagora, kameno more snova“ u travnju 2023., a sada mu je u izdanju Naklade Bošković objavljena i zbirka poezija koju je prvu počeo pisati, još u dvadesetim godinama!
- Točnije, pjesme sam pisao negdje od 24. do 50. godine života i prestao početkom devedesetih kad su u hrvatskoj diplomaciji počela uzbudljiva vremena. Većinom je riječ o ljubavnoj poeziji, ali i o životu i življenju s naznakama politike, pa i diplomacije budući da su mnoge nastale na raznim krajevima svijeta, što sam i naznačio. Neobičan je put do njihova ukoričenja. Naime, lektor koji je dobio moju prethodnu knjigu „Zagora, kameno more snova“ zapazio je poetske elemente u nekim pričama i pitao me jesam li ikad pisao poeziju. Iznenađen sam kazao da jesam, a on je zamolio da mu pokažem te pjesme. Našao sam ih cijelu hrpu, njih sedamdesetak u jednoj kutiji, a nakon čitanja me je potaknuo: „Dajte ih malo isturpijajte i pokušajte objaviti.“
Tako je i bilo, onda sam izdavaču Zoranu Boškoviću predložio da ako mu odgovara, može li ih objaviti. On ih je poslao recenzentu i kazao da ovisi o njegovu odgovoru. Gospodin Đuro Vidmarović dobio je moje pjesme, ali bez imena autora i dao je vrlo pozitivnu ocjenu. Tek na kraju je doznao da sam ja autor – ispričao nam je Frane Krnić, kojeg su pozitivne ocjene nagnale da razmišlja i o nastavku pisanja poezije, koju je gotovo i zaboravio u onoj kutiji.
Poštena jubav muškarca i žene
Đuro Vidmarović, pjesnik, književni kritičar i bivši diplomat, u pogovoru Krnićevoj knjizi istaknuo je kako je bio iznenađen primivši na recenziju zbirku pjesama autora kojem nije znao ime, te ostao iznenađen činjenicom kako je riječ o zanimljivoj, poticajnoj i estetski relevantnoj poeziji koja je nastajala od 1969. do 1990. godine, a nigdje nije objavljivana.
- Naš pjesnik piše pretežito o ljubavi muškarca i žene na topao, ljudski pošten, ponekad i naglašeno iskren način, što su obijelježja ljubavne poezije koja se u današnje vrijeme manje cijene, dok su 70-ih godina bile sastavni dio poetskog diskursa. Pomalo me autor ove zbirke u nekim pjesmama po iskrenosti podsjeća na Vesnu Parun. Iz stihova se dade uočiti kako je podrijetlom iz Dalmatinske zagore, a potječe i s Korčule, te da poznaje hrvatsku zavičajnu tradiciju – navodi Vidmarović, dodavši kako se autor stihovima kreće od Dalmatinske zagore, Splita, Korčule, Venecije, Rima, pa sve do Madrida i Čilea, zbog čega se ipak moglo prepoznati kako je riječ o osobi koja je pripadala hrvatskom diplomatskom korpusu.
- Krnićeva zbirka zaslužuje pozornost kao književno djelo. Uz to treba naglasiti kako je velika šteta što ove pjesme nisu objavljivane sukcesivno s vremenom nastanka jer bi tada njihova poetika bila vrlo aktualna i imala snažniji odjek nago što ima danas. Poticajna je to i dobra poezija kao odjek jednog vremena i bogatog duhovnog života, ali i kao dokaz autorove autonomne pjesničke opredjeljenosti i razmišljanja - zaključuje Đuro Vidmarović.