StoryEditorOCM
KnjiževnostLibrofilija

‘Kuga‘- libar kojeg publika tek treba otkriti kao nesuđeni književni debi autorice čija je karijera predugo kasnila

Piše Ivica Ivanišević
10. travnja 2024. - 10:28

Prije nego što je propisala, Ljudmila Ulicka je prepisivala, što ju je koštalo velikih neugodnosti.

Da ne bude nikakve zabune, ona nije, poput lijepog broja naših uglednih građana, prepisivala znanstvene radove i kitila se tuđim akademskim perjem, svoju je disertaciju iz genetike pošteno zaslužila, ali je umnožavala zabranjenu literaturu. Sasvim konkretno, ilegalni prijevod još ilegalnijeg romana "Egzodus" Leona Urisa, o kojemu, da zlo bude još i veće, nije imala naročito pohvalno mišljenje, ali ga je stekla tek nakon što je tipkanje bilo gotovo, a njezina sudbina zapečaćena. Izbačena je s moskovskog Instituta za genetiku i potom je dugi niz godina životarila bez zaposlenja.

Specijalisti za čistke

Godine 1978. napisala je filmski scenarij pod naslovom "Kuga", ni ne razmišljajući o tome hoće li on ikada biti ekraniziran, samo se nadala da će joj taj rukopis biti neka vrsta ulaznice na tečaj što ga je držao ugledni pisac Valerij Frid. Nakon što je tekst pročitao, on joj je u istoj rečenici objavio i lošu i dobru vijest.

Nije je primio u svoju školu, ali uz obrazloženje da je nema čemu naučiti, jer ona i bez njega već sve zna. Takva reakcija vjerojatno bi je oduševila da je išla u paketu sa srdačnom preporukom nekom redatelju koji traga za dobrim predloškom. Međutim, Frid ju je – iz razloga koji ću vam malo kasnije otkriti – nakon izricanja svoga pohvalnog, ali vrlo suzdržanog mišljenja, hladno otpravio.

Kad je shvatila da ni u filmskome svijetu za nju nema kruha, Ulicka se pokušala prestrojiti u autoricu kratkih priča, no isprva bez uspjeha, jer su joj svi izdavači kojima je ponudila svoje tekstove uzvratili odbijenicama. Njezin prvi roman prije je izišao u Francuskoj, kod Gallimarda, nego u domovini. Ostalo je, štono se kaže, povijest. Danas uživa u reputaciji jedne od najvećih autorica našega vremena, svake je godine redovito spominju kao ozbiljnu kandidatkinju za Nobelovu nagradu, a od ožujka 2022. živi u Berlinu, jer je kao glasna Putinova kritičarka (opet) dospjela na glas neprijateljice režima.

image

Ljudmila Ulicka

Vasenin Viktor/

Davni scenarij (nadahnut stvarnim događajima) možda bi dovijeka ostao na dnu ladice da pandemija COVID-a nije osvježila autoričino pamćenje i podsjetila je na tekst koji svojom temom krasno korespondira s ovim vremenom. Vrijeme radnje: 1939. godina. Vrhunac Staljinovih čistki već je prošao, ali taj olakšavajući zaključak nitko se ne usuđuje izgovoriti. Možda se smanjio broj nestalih ljudi, ali se nije smanjio agonijski strah koji svima ledi krv u žilama.

Znanstvenik Rudolf Ivanović Mayer putuje iz provincije u Moskvu da bi podnio izvještaj o istraživanju koje provodi na cjepivu protiv plućne kuge. Siroti čovjek ni ne sluti da sa sobom nosi i tu strašnu bolest koja ima potencijal širenja brzinom šumskog požara. Do trenutka kada izmučen simptomima još uvijek neutvrđene tegobe potraži pomoć u bolnici, boravit će u istim prostorijama s puno različitih ljudi (suputnicima iz vlaka, sudionicima sastanka u glavnome gradu, osobljem hotela...).

Točna dijagnoza će mu biti relativno brzo uspostavljena, a tada će se pokrenuti veliki zamašnjak obuzdavanja epidemije. Operaciju će, doduše, projektirati zdravstvene vlasti, ali će zadaća njezina provođenja pripasti, izvan svake sumnje, najkompetentnijoj svjetskoj organizacija toga doba u poslovima izoliranja nepoćudnih ljudi – zloglasnom NKVD-u. A kad zaposlenici te službe krenu u akciju, pa u gluhe noćne sate počnu iz kreveta čupati uspavane ljude sa spiska potencijalno zaraženih, njihovi će bližnji biti uvjereni da se radi tek o novom nastavku političkih čistki.

Moćna satira

U savršenosti NKVD-ove izvedbe stoji i problem što ga je Valerij Frid imao s ovim scenarijem. On je, naime, i sam bio korisnik smještajnih kapaciteta u Staljinovim logorima, pa mu je bila odbojna pomisao da se NKVD na bilo koji način ističe u kontekstu jedne humane operacije. S druge strane, u realnom vremenu ovaj rukopis nije ni imao kome preporučiti, jer nema šanse da bi tada ikome bilo dopušteno snimiti tako moćnu satiru na račun staljinizma.

Da je objavljena 1978., "Kugu" (koju možemo čitati u prijevodu Igora Buljana) bismo danas slavili kao kanonsko djelo iz niše disidentske literature. Ovako, taj libar publika tek treba otkriti kao nesuđeni književni debi velike autorice čija je karijera predugo kasnila u polasku. Zapanjuje, a u isti mah i rastužuje činjenica da ovaj blistavi predložak za sjajnu crnu komediju nijedan filmaš još uvijek (engleski prijevod izišao je 2021.) nije poželio snimiti. Pobogu, čitaju li išta suvremeni sineasti?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. studeni 2024 02:47