StoryEditor
Kazališteneznalice, razlaz

Redatelju Ivanu Leu Lemi pandemija je zaustavila tri predstave, a potres mu je oštetio stan u Zagrebu, ali raduje ga vladavina kompetentnih

Piše Jasmina Parić
24. travnja 2020. - 08:01
Ivan Leo Lemo: Nekompetencija je pitanje života i smrti. Uvijek je bila. A sad se to i vidiSaša Burić/hanza media

Zbog epidemije virusa i zagrebačkog potresa redatelju Ivanu Leu Lemi život se, kao i mnogima, preko noći promijenio. Probe u kazalištima u kojima postavlja predstave odgođene su, kuća u kojoj živi prilično je oštećena pa se umjesto teatarske iluzije među kulisama bavi konkretnim problemima u vidu žbuke i cigle.

Međutim, vjeruje da je ova kriza prilika da postanemo bolji, svjesniji i “pročišćeniji”, a kazališna scena će se prije ili poslije oporaviti. Zanimalo nas je prvo koliko je stradao njegov dom.

- Jedan sam od onih stanovnika centra Zagreba kojima su se od potresa na zgradi građenoj početkom 20. stoljeća srušili dimnjaci, dio krova i zabatni zidovi, kaže redatelj i pojašnjava:

- Dok ne saniramo dimnjake i dok ne prijeđemo s atmosferskih na kondenzacijske bojlere, isključen nam je plin. Tako da se trenutno, sa svojim dragim susjedima, bavim organiziranjem svih tih popravaka i preinaka.

Nismo gubili vrijeme i uspjeli smo doći do toga da su radovi već u punom mahu, a kad još svi po stanovima sredimo i otpalu žbuku, izaći ćemo iz ove takozvane nevolje s ušminkanom našom donjogradskom ljepoticom.

Jako puno volontera alpinista pomaže u otklanjanju posljedica potresa, statičari, također volonterski, neumorno obilaze i pregledavaju zgrade, ljudi savjetuju i tješe jedni druge na Facebook stranicama. To su akcije i empatije koje samo izvanredne situacije potaknu, a čovjeku daju osjećaj zajedništva, pripadnosti i smisla. Naša je zgrada, zapravo, dobro prošla. Nemamo statički opasnih pukotina i uspjeli smo u korona- karanteni naći firme i majstore koji će nam sve to obaviti.

image
Ivan leo Lemo s glumcima GKM-ove SF cabareta ‘Split in Space’
Saša Burić/hanza media

Mnogi naši sugrađani nisu te sreće. I nema se osjećaj da država i grad rade najbrže i najpraktičnije na zakonskoj regulativi i financijskoj pomoći onima koji su ostali bez krova nad glavom. Ne vidi se toliko s ulice, ali zapravo centar Zagreba je devastiran. Ispred skoro svakog haustora postavljene su policijske trake zbog opasnosti od pada dijelova krovišta ili dimnjaka. Još nisu skupljeni svi urušeni zidovi i crjepovi. Dok se vozim praznim centrom na biciklu, izgleda mi kao da obilazim Černobil nekoliko dana nakon katastrofe.

GRLJENJE I LJUBLJENJE

U raznim fazama su vam stale predstave. Neke su se tek počele izvoditi, neke su bile taman pred premijeru. Što je s onima koje su gotovo dovršene, kako će izgledati oporavak teatra i ponovno uhodavanje? Hoće li se ljudi bojati gužve i zatvorenog prostora, a glumci bliskog kontakta na sceni?

- Da, taman pred smak svijeta kakvog smo do sada poznavali, imali smo premijeru u splitskom GKM-u “SF cabaret Split in space”. Baš se lansirao život te predstave i krenuo je interes publike kad smo je morali zamrznuti. Nema veze. Obnovit ćemo je. Sada čuvamo živote i radimo na sebi. Napokon nešto korisno od nas ljudi.

U Narodnom pozorištu u Sarajevu pandemija nas je zaustavila pred premijeru “Male Floramye”. Baš smo bili zadovoljni predstavom i raspoloženje je bilo na vrhuncu. Zadnja pjesma, na zadnjoj probi bila je “Da nije ljubavi, ne bi svita bilo”. Ta me pjesma prati sve ove dane.

Jedva se čekam vratiti u drago mi Sarajevo i predstaviti dašak splitskog duha novoj sarajevskoj publici. Oni malo stariji još se sjećaju maestralne Gertrude Munitić u naslovnoj ulozi osamdesetih godina kada je zadnji put “Mala Floramye” tamo postavljena.
Naša inscenacija je nakon dugo vremena integralno Tijardovićevo djelo s plesovima južnoslavenskih naroda.

Dakle, za one koji ne znaju, u drugom činu koji se događa u jeku Prvog svjetskog rata, za savezničke oficire i junaka kote 212, organizira se priredba koja u jednom svom dijelu ima baletnu točku, kolo sa solo dionicama i glazbenim etno parafrazama. U tom su kolu Slovenke, Hrvatice, Bosanke, Srpkinje, Crnogorke i Makedonke. Taj se dio izostavljao u svim hrvatskim inscenacijama nakon devedesetih, a meni je baš drago i čast da u multietničkom Sarajevu izvodimo cjelovito Tijardovićevo remek-djelo.

image
Ivan Leo Lemo: Nekompetencija je pitanje života i smrti. Uvijek je bila. A sad se to i vidi
Saša Burić/hanza media

I u Zagrebu ste bili počeli rad na novoj predstavi?

- U kazalištu Komedija zaustavljeni smo u prvoj fazi rada na Nušićevoj “Ožalošćenoj porodici”. Jako smo se dobro zabavljali dok su vrhunski glumci Komedije, predvođeni Damirom Lončarom, Mirelom Brekalo, Dubravkom Ostojić, Milom Elegović i mnogim drugim glumačkim genijalcima, počeli skicirati uloge napisane perom najvećeg komediografa s ovih prostora. Nitko kao Branislav Nušić nije uhvatio otisak i utisak ljupkosti naših malograđanština, licemjerja, egzistencijalnih strahova i obiteljskih kavgi oko nasljedstva.

Toliko se toga dogodilo od tih bezbrižnih dana kazališnog prožimanja i nemoguće je prognozirati kada ćemo se vratiti u kolotečinu, kada ćemo se ponovo grliti i ljubiti. Ipak, miran sam. Ova nas je korona-kriza učinila prisutnijima, kao i taj potres. Osvijestili smo ovom pandemijom svoju pravu obitelj, a to je čovječanstvo. To je naše “U ime obitelji”. A čini mi se i da sve više ljudi shvaća da je naša šira obitelj i sav živi svijet na jedinom nam ekološki devastiranom planetu.

LJUDI I GUŠTERI

Mislite li da je ovo prilika za neki novi početak?

- Imamo tu priliku i kao pojedinci i kao društvo. Stvari ne mogu i ne smiju biti kakve su bile. Divno je gledati i slušati kako najbolji u svojim strukama mirno i kompetentno kormilare okolnostima epidemije. Pukotine su tamo gdje neznalice i pokušavači ravnaju nekim sektorom. Sad više nema zajebancije. Nekompetencija je pitanje života i smrti. Uvijek je bila. A sad se to i vidi.
Biti kući i raditi na sebi nije zatvor, već blagoslov. Čak i kad razmišljamo o patnji i smrti zbog ove nove bolesti. Empatija prema onima koji pate je ono što nas čini ljudima, a zaborav vlastite smrtnosti je naša egzistencijalna tragedija. Osjećaj da smo krhki inspirira nas na čistiju savjest i sređene račune i odnose. Čak je priroda bila i blaga s obzirom na to što smo joj učinili gramzivošću i neumjerenošću dok smo glumatali da smo jači od nje i da svijet imamo pod kontrolom. Molimo se za mrtve i umiruće i dajmo sve od sebe da novo poglavlje civilizacije ispišemo pravednije i prirodnije.

image
Lemo pod mjerama zaštite od koronavirusa, sunca i dimnjaka
Privatni album

U Splitu smo više puta komentirali kako je zadnja premijera u GKM- u bila gotovo proročanska - nestaje svijet koji poznajemo. Prestaje biti važna prošlost, banalne stvari, ustaše, partizani i stare svađe. Niste valjda i vi čovjek-gušter kao lik iz predstave koji je znao što će se zbiti?

- Da, nisam mogao vjerovati koliko su neke situacije i rečenice iz naše predstave o smaku svijeta i posljednjim preživjelim Zemljanima, Splićanima, anticipirale ovo što nam se upravo događa. I astronauti kažu da je pogled na Zemlju ljekovit i da relativizira naše “velike probleme”. Čak i taj potres koji smo u Zagrebu proživjeli mene je odmah ukopčao na trenutke u predstavi kada uzlijeće svemirski brod s evakuiranim Splićanima, a grad se ruši pod potresom.

Da, jedan od likova je gmaz shape shifter, zapravo demon koji iskorištava ljude. Taj dio je bio inspiriran Davidom Ickeom i njegovim teorijama o borbi ljudi i guštera, upravo sad na svijetu. Ne znam jesam li gmaz, ali znam da je na planetu dualnosti kakav je naš borba u nama samima za čistoću svake misli, riječi, svakog koraka.

Inače, te takozvane konspirativne teorije upratim i zapamtim, ali mi nisu dominantan kompas u svakodnevici. Trenutno poštujem sve, ali rijetkima vjerujem. Uzdam se u svoju intuiciju, svoje skromno iskustvo i božanski plan. Već dugo mnogi osjećaju neku vrstu kataklizmičnosti, neodrživosti, apokalipse i potrebe za promjenom.

Moramo nadrasti svoj kvadrat zemlje i svoju identitetsku ograničenost i proširiti shvaćanje čovjeka, čovječnosti i čovječanstva. Dobili smo vrijeme da presložimo sebe i svoje prioritete, za rad na vezi s vlastitom suštinom, vrijeme za osnaživanje bliskih odnosa, vrijeme za satima plesati, pjevati i nadasve vrijeme za razmišljanje o sebi kao odgovornom dijelu puno veće cjeline. Ma, čak i vrijeme da se upoznamo s raznim teorijama tko i što zapravo stoji iza svega, u društveno političkom, ali i u metafizičkom smislu.

I taj potres nas je podsjetio koliko je sve materijalno nestalno i koliko ne kontroliramo prirodu.

Ova nas kriza ne muči, nego uči

Nezavisna scena i slobodni umjetnici prvi su se u vašoj branši našli na udaru krize. Što se do sada poduzelo da im se olakša i pomogne?
- U prvom paketu mjera Ministarstva kulture za pomoć slobodnim umjetnicima bilo je nekih propusta, neke skupine kolega su bile izostavljene, ali to se rješava na sastancima predstavnika samostalnih umjetnika pri Hrvatskom društvu dramskih umjetnika predvođenih Markom Torjancem s Ministarstvom kulture.
Pozdravljam pokretanje tih inicijativa i zahvaljujem svima koji misle na one koji su ostali bez prihoda. Vjerujte mi, svi ti umjetnici kojima država sad pomaže, poginut će od truda na pozornici jednog dana, kao i uvijek, da bi vas zabavili, zamislili i zamaštali.
Nitko i ništa kao kazalište u svojoj neponovljivosti trenutka ne potiče na prisutnost i povezanost. Kazalište podrazumijeva povezanost publike sa živim izvođačem koji za tu istu publiku, u sigurnim uvjetima, proživljava ono čega se bojimo, ono za čim žudimo, ono što ne izgovaramo, ono što nam diže duh. Izgleda da je sad život preuzeo tu ulogu i taj isti život traži od nas da se probudimo iz onog životarenja u neodrživom sustavu zvanom civilizacija.
Ionako smo samo kupovali ono što nam ne treba za pare koje nemamo. Ova kula od karata zvana ekonomija koja se na privilegiranom takozvanom Zapadu urušava, imala je za cijenu veliko i besmisleno svjetsko siromaštvo, konzumerističku porobljenost i diskonektiranost od prirode. Valjda nećemo biti debili koji će nastaviti po starom. Ova nas kriza ne muči, nego uči.

Nakon potresa mnogi su se bojali vratiti u stanove, a ja sam imao duboku spoznaju da se smrt ne može izbjeći nikakvim bijegom. Smrt se ne izbjegava, za nju treba svaki dan biti spreman živeći život u njegovoj punini. Kako Hamlet kaže, a i to smo imali u našem “SF cabaretu”:
“Mogao bih biti zatvoren u orahovoj ljusci i držati da sam kralj beskrajnog prostora.”•

 

#IVAN LEO LEMO#PANDEMIJA KORONAVIRUSA #POTRES U ZAGREBU#KOMPETENCIJA#MALA FLORAMYE

Izdvojeno

24. svibanj 2020 12:47