Poput premosnice između kazališne sezone i Splitskog ljeta, u dvorištu splitskog HNK, na otvorenom, održana je premijera "Tužan pogled u prazan takujin", autorski projekt budućeg ravnatelja Drame Ivana Penovića i četvorice glumaca: Mije Jurišića, Gorana Markovića, Donata Zeke i Stipe Jelaske.
Priča ima jednostavne konture: četvorica mladih ljudi vrlo ograničenih glazbenih sposobnosti osniva band, kadar jedva zasvirati na nekoj bikijadi kao predgrupa. U tom okviru, prostorno i vremenski smještenom u današnji Split, redatelj je, evidentno, ostavio glumcima širok prostor za njihove vlastite kreacije, zafrkancije i vratolomije.
U više navrata ova izvedba doima se poput privatne šale ili mladenačkog ludovanja na kakvom kvartovskom zidiću ili u garaži. Ali, ipak se u ključnim momentima, kada nastupi opasnost od potpunog sunovrata u lakrdiju, dobro osjeća redateljska ruka koja povači kočnicu i mijenja perspektivu.
Odnos dviju generacija
Kroz priču o osnutku grupe palindromskog naziva TPUPT provlače se svakidašnji motivi i teme: malo domaće i globalne politike, turizma (naravno, apartmani su nezaobilazni), društvene mreže i njihov utjecaj, te potraga za brzom zaradom.
Posebno je interesantno skiciran odnos dviju generacija koje brojem godina nisu jako udaljene: mlađi dio banda (Zeko i Jelaska) po prilici su u kasnim dvadesetima. Još imaju dovoljno prostora i energije za pokušaje i pogreške, lažne identitete i akciju. Četrdesetogodišnjaci (Jurišić i Marković) prerano su upali u zamor i zasićenje. Prebrzo ih drobi žrvanj života. Na tom temelju grade se i povremena savezništva te se formiraju hijerarhijski odnosi u sklepanom bandu.
Više tipovi nego karakteri - a time i slobodniji u izvedbi - splitski su se glumci dobro "pustili od kraja" u ovoj komediji, kojom se ipak kao magla provlači bezidejnost i sjeta.
Jelaska i Zeko sjajni su i pojedinačno i u suigri. Ni u jednom trenutku ne uzlaze iz zadane situacije, a donose na scenu lakoću, prirodnost i golemu, ali promišljenu energiju.
Nešto starji Marković i Jurišić oslikali su ljude koji su već zasićeni i treba im emotivnih stimulansa - njima su se već dogodili i apartmani i besparica i razvodi. Odabrali su stoga nešto mirnije izvedbe, ali nisu propustili u nekoliko navrata uskočiti u potpuno različite likove veselo demonstriraući različite glumačke tehnike.
Prebrođena kriza
Predstava je dvosatna (svakako malo preduga), i kako se u zadnje vrijeme u teatrima sve češće prakticira, bez pauze.
Obiluje popriličnom bukom, galamom i ne osobito skladnim lupanjem po instrumentima. Također, TPUPT-ovci doslovno podižu dosta prašine koje se publika u nevelikom gledalištu, smještenom tik uz scenu, ima prilike nagutati.
U jednom trenutku zbilja dolazi do zasićenja i čini se da je izvedba zašla u slijepu ulicu. Međutim, taj krizni trenutak prilično je spretno prebrođen. Tobožnja koncertna izvedba puna žestine i tekstualnih nonsensa prebacuje prestavu u novi level da bi posve neočekivao otplovila u prostor fantazije.
Redateljsko - dramaturšku ideju s dobrom je dozom humora slijedila kostimografkinja Tina Vukasović Đaković, a očito je mnogo pomogao i glazbeni suradnik i skladatelj Goran Cetinić-Koća.
Za oblikovanje oblikovanje svjetla zaslužan je Branimir Bokan, a scenograf Filip Triplat u otužnom dvorištu - koje nije bez razloga prije 24 godine odabrano za kultnu "zatvorsku" predstavu "Ptičice"- unosi i neka efektna iznenađenja, premda ih čuva za kraj.
Jest malo predugo, prašnjavo i preglasno, ali i duhovito i maštovito. Glumački ansambl igra pošteno, otvoreno, bez zadrške i to je svakako najveća vrijednost "Tužnog pogleda".