StoryEditor
Film & TVCINEMARK

ZOV DIVLJINE Duh klasične pustolovine u digitaliziranom ruhu

Piše Marko Njegić
23. veljače 2020. - 23:41
Courtesy Of Twentieth Century Fox

FILM: The Call Of The Wild; avantura; SAD, 2020. REŽIJA: Chris Sanders ULOGE: Harrison Ford, Omar Sy DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: ***

Poštanska ruta na snijegom pokrivenoj Aljasci je ukinuta za dostavu pisama preko saonica koje vuku psi. Događa se to na kraju prve trećine “Zova divljine”. Dostavljaču pošte (Omar Sy) i njegovoj ženi (Cara Gee) savjetuju prodaju zaprege i čopora pasa za vuču na čelu s Buckom, mješancem bernardinca i škotskog ovčara.

Jer, kažu, do ljeta će stići telegraf i zamijeniti staru dostavu pošte novim načinom za prijenos poruka. Ove riječi rezoniraju i u kontekstu samoga filma, ekranizacije legendarna romana Jacka Londona. U prijašnjim filmskim adaptacijama pustolovna romana pravi je pas “glumio” Bucka pored Clarka Gablea (1935.), Charltona Hestona (1972.) i Rutgera Hauera (1997.) u ulozi Johna Thorntona.

Ovogodišnji “The Call Of The Wild” redatelja Chrisa Sandersa predstavlja Bucka u računalno animiranom obličju. Kompjuterska animacija je moderni telegraf blockbusterske kinematografije i dobrano zamjenjuje staromodni način snimanja spektakala, osobito onih s životinjama. Primjerice, film “Ostavljeni na Antarktici” s pokojnim Paulom Walkerom i čoporom pravih haskija iz 2006. danas djeluje kao daleka prošlost.

“Zov divljine” se, dakle, ne referira na prijašnje filmove po Londonovu romanu i Walkerovu avanturu, već nastavlja tamo gdje su stali nova “Knjiga o džungli”, prošlogodišnji “Dumbo” i “Kralj lavova” te recentni “Dolittle”. Nije samo Buck kompjuterski lik filma “The Call Of The Wild”, to su i ostali psi, vukovi, medvjedi, zečevi, sve životinje.

Donekle je taj pristup filmaša i razumljiv. Neke divlje životinje viđene u filmovima “The Jungle Book” i “The Lion King” su ugrožena vrsta. K tome, studio Walt Disney Pictures se drži politike da, za svaki slučaj, ne koristi ni prave domaće životinje na snimanju filmova.

Osim respekta prema životinjama, sigurno se tu računa na manje zezancije i treniranja, a i brige što će PETA reći nakon što je bojkotirala “Smisao života jednog psa” zbog jednog dvojbenog videa sa snimanja s pravim četveronožnim ljubimcem. PETA ovako ne može protestirati da su pravi psi bili na cičoj zimi i našli se u (ne)milosti prirode.

S druge strane, ni najbolji trener na svijetu ne bi mogao istrenirati pse za akcijske (utrka s lavinom) i “slapstick” scene “Zova divljine” (buđenje djece skokom na krevete da polete, klizanje na ledu), a opet, neke od njih su prezahtjevne da ih i najspretniji Buck ovoga svijeta izvede, usto odveć opasne za njegovo dobro i sigurnost.

Digitalni Buck može još bolje slušati vlasnika s kompjuterskim mišem u ruci, ali i svoje instinkte. Nešto tako odgovara Bucku koji je “više slušao svoje nagone, nego vlasnikove naredbe”, a u filmu će izvesti “kečerski” potez prilikom obračuna s psom predvodnikom Spitzom (“čopor može imati samo jednog vođu”), čak i glumiti sa širim rasponom emocija, kao računalno animirani zmaj iz trilogije Sandersovih crtića “How To Train Your Dragon”.

U to ime uposlen je Terry Notary, glumac specijaliziran za “motion capture” uloge životinja (serijal “Planet majmuna”), koji se pojavio u sceni večere u “Kvadratu”. Notary “glumi” psećeg heroja Bucka koji je računalno modeliran prema pravom psu Buckleyju, ljubimcu redateljeve supruge Jessice Steele-Sanders.

Na koncu konca, okice nove generacije mladih gledatelja naviknute su na kompjuteriziranu sliku, a za njih je ono na ekranu u koji konstantno pilje (kino, TV, mobitel, laptop) ionako “stvarnije” od bilo čega iz stvarnog života. Klincima računalna animacija neće biti distrakcija kao odraslim gledateljima kojima bi mogla zasmetati ekscesivna uporaba kompjutera i falsifikacija životinjske i ine akcije (zeleni ekrani itd.).

To film čini pomalo crtanolikim i artificijalnim, posebice u sprezi kadrova prave prirode koju slavi (“mi dođemo i odemo, ovo je uvijek tu”) s onom umjetno stvorenom, sve u oku kamere sjajnog Spielbergova direktora fotografije Janusza Kaminskog (puni mjesec u odrazu površine rijeke), mada istovremeno radi odmak od teške “dog eat dog” priče o opstanku s daškom Dickensa.

Buck i životinjski glumci često nisu fotorealistički, tj. “stvarni” kao što većinski jesu u “Knjizi o džungli” i “Kralju lavova”; efekti su ovdje bliži rangu “Dolittlea”. Međutim, na trenutke je CGI neprimjetan, naročito kad je Buck u krupnom (ili krupnijem) planu. Filmu treba priznati da je s Buckom, čak i takvim kakav jest (digitalnim), dobio zahvalnog protagonista s kojim se gledatelj može poistovjetiti i jasno mu je zašto se on kao lik svako toliko vraća na ekrane.

Isto tako, unatoč svim novotarijama, “The Call Of The Wild” njeguje duh nostalgične, klasične “old school” avanture ukoričene u romanu, samo prebačene u digitalizirano ruho (propadanje kroz krckavi led, bijeg od lavine, silazak niz riječne brzace i pad niz vodopad...).

Nostalgija je prisutna i u pojavi Harrisona Forda kao Thorntona, koji filmu daje potrebnu emociju i ljudskost. Thornton se može sagledati kao ostarjeli Indiana Jones ili, još bolje, Han Solo iz “Star Warsa”. Forda je s Buckom gušt gledati gotovo kao nekoć s Chewbaccom.

Možda se snimi i ‘Bijeli očnjak‘

Nakon "Zova divljine", nije isključeno da Hollywood nanovo pročita još jedan klasični avanturistički roman Jacka Londona – "Bijeli očnjak".

#CINEMARK

Izdvojeno