‘Zlo ne postoji‘: Drive My Evil

"Sama bit ovog sela je u pitanju." – "Zlo ne postoji" (2023.)

Naziralo se u jednom trenutku da bi japanski redatelj Ryusuke Hamaguchi mogao ponoviti povijesni uspjeh južnokorejskog "Parazita" i s "Drive My Car" osvojiti i glavnog Oscara kao prvi Japanac u povijesti, ne "samo" onog u međunarodnoj kategoriji. "Drive My Car" je imao toliko oskarovski dobar "hype" početkom 2022. godine. To se na kraju ipak nije dogodilo, ali Hamaguchi je svejedno postao jedan od redatelja o kojima se najviše govorilo.

Oči cijelog filmskog svijeta bile su uperene u Hamaguchija nakon oskarovski pozlaćenog "Drive My Car" i iščekivao se njegov idući potez. Hoće li možda na valu uspjeha otići u Hollywood i snimiti film na engleskom jeziku? Ne bi bio prvi azijski filmaš na radu u hollywoodskoj "tvornici snova". Ništa od toga.

Ne samo da Hamaguchi nije otišao u Hollywood, nego se povukao iz grada na selo i (u prilično rekordnom roku) snimio još hermetičkiji japanski festivalski film "Zlo ne postoji" ("Aku wa sonzai shinai"/"Evil Does Not Exist"). Svega godinu i pol dana nakon Hamaguchijeva oskarovskog trijumfa, "Zlo ne postoji" imalo je premijeru na ovogodišnjoj Veneciji, a u Hrvatskoj se premijerno prikazuje u okviru Human Rights Film Festivala.

Posrijedi je krajnje neobičan film koji je nastao "slučajno" i stigao Hamaguchiju kao naručen da se rastereti oskarovskog pritiska. Naime, skladatelj Eiko Ishibashi, autor glazbe za "Drive My Car", poslao je Hamaguchiju novi elektronički glazbeni komad i pitao redatelja može li vizualizirati muziku za potrebe vizualne podloge na njegovim koncertnim nastupima nekom vrstom kratkog filma.

Slušajući Ishibashijevu glazbu i šetajući po planinskom selu izvan Tokija, Hamaguchi je sreo lokalce i u razgovoru s njima shvatio da ima materijal za dugometražni film u formi antikapitalističke parabole. "Evil Does Not Exist" kritizira fenomen tzv. glampinga koji je "dobio naziv po konceptu glamuroznog kampiranja" kao "luksuzno iskustvo na otvorenom".

Priča nas odvodi na selo dalje od užurbanog Tokija gdje Takumi (Hitoshi Omika) živi s osmogodišnjom kćerkom Hanom (Nishikawa Ryo). Hipnotična kamera u spokojnim uvodnim scenama giba se bez "reza" i oslikava njihovu šumsku idilu prekrivenu snježnim pokrivačem.

Hana luta šumom i sreće jelena, Takumi cijepa drva i skuplja vodu za restoran, a kamera pronalazi jezerce okovano ledom, taman da u odrazu površine uhvati refleksiju stabala. Međutim, njihovoj bi idili ubrzo mogao doći kraj kad agenti tokijske korporacije Takahashi (Kosaka Ryuji) i Mayuzumi (Shibutani Ayaka) posjete regiju zbog projekta glampinga i vide je kao novu turističku destinaciju, nadajući se da će je voljeti posjetitelji i lokalci.

"Sama bit ovog sela je u pitanju", govore lokalci, svjesni da će glamping okrenuti njihov svijet naglavačke, ali agenti drže da će glamping "okrijepiti ovu regiju". Zanimljivo, Takahashi se preporodi kad mu Takumi pokaže kako cijepati drva i čini se da Hamaguchi pokazuje određene simpatije prema njemu, tj. da bismo mogli svjedočiti priči o gradskom čovjeku koji prihvaća selo.

No, ovo nije taj film i Hamaguchi je odveć hladan i distanciran, kao da se namjerno otuđuje od gledatelja i želi snimiti nepristupačan i djelomično nedokučiv komad sporogoreće drame koju se može cijeniti, ali teško ju je voljeti kao što se voli "Drive My Car".

Kadrovi su statični nalik mrtvoj prirodi i "Zlo ne postoji" traje svega 105 minuta, a protječe puno sporije u odnosu na trosatni "Drive My Car", ako ne i petosatni "Happy Hour". Ipak, snažna završnica podiže film i pobija naslov. Zlo postoji. Drive My Evil.