"Lainie, mislim da je trenutak dobro uhvaćen", rekao je Ethan Hawke kao Troy u filmu "Zagrizi život" ("Reality Bites", 1994.). Troy se referirao na to što ga je kamerom snimala prijateljica, mlada dokumentaristica Lelaina, ili Lainie od milja (nikad slađa Winona Ryder). Međutim, njegova izjava može se referirati i na sam film, redateljski prvijenac tadašnjeg glumca u usponu Bena Stillera, premijerno prikazan na Sundance festivalu.
"Zagrizi život" je dobro uhvatio trenutak u prostoru i vremenu otprilike kao što je to npr. "Diplomac" napravio krajem šezdesetih i postao jedan od filmova koji je najbolje sažeo eru početka/sredine devedesetih. Oslikao je portret ondašnjih dvadeset-i-nešto godišnjaka i predstavnika "Generacije X", rođene između druge polovice šezdesetih i ranih osamdesetih.
Bio je glas(nik) generacije na jednak način kao njegovi suvremenici "Trgovci" i "Samci", možda čak i više, ali i film koji je u kadru uhvatio filmska kretanja epohe i nadovezao se na "boom" američke nezavisne kinematografije, započet par godina ranije sa "Seksom, lažima i videovrpcama" redatelja Stevena Soderbergha, iako ga je distribuirao "major" studio Universal Pictures. Nešto od Soderberghove kamerne ispovjedi preuzima i Stiller.
U uvodu filma na plavom ekranu osvanu bijela slova "VCR play" i kamera počinje snimati studente na dodjeli diploma, fokusirajući se na Lelainu i njezin govor. "I pitaju se zašto mi u dvadesetima odbijamo raditi osamdesetosatni tjedan samo kako bismo si mogli priuštiti kupnju njihovih BMW-a, zašto nas ne zanima kontrakultura koju su oni izmislili, kao da nismo vidjeli da su raskopali svoju revoluciju za par tenisica", započinje Lelaina i nastavlja.
"No, ostaje pitanje što ćemo sada? Kako popraviti svu štetu koju smo naslijedili? Kolege diplomci, odgovor je jednostavan. Odgovor je... Odgovor je... Ne znam", veli ona. Zanimljivo je da je Lelaina izgubila završne bilješke, ali ovo "ne znam" se prirodno uklopilo u film.
"Reality Bites" govori o neizvjesnosti i strahu da život koji ste sanjali ne ispadne život koji živite, premda ga mnogi ponajprije pamte po energičnoj, spontanoj sceni plesanja Lelaine, Vickie (kulerica Janeane Garofalo) i Sammyja (simpatični Steve Zahn) na pjesmu "My Sharona" kad je čuju na benzinskoj postaji, zaboravljajući da Stiller u jednom trenutku prebacuje kameru u eksterijer, snima ples izvana i radi "fade out", kao da oslikava (još) jednu izgubljenu generaciju.
Budućnost je neizvjesna svakome u ranim ili srednjim dvadesetima, nakon faksa, tako i Lalaini, Troyu, Vickie i Sammyju. Svatko od njih nastoji pronaći ljubav, posao, ili barem sami sebe, svoj identitet, snaći se u svijetu odraslih. Film koji Lelaina snima jest dokumentarac o "njezinim prijateljima", a zapravo "o ljudima koji traže svoj identitet" između koledža i svijeta odraslih, baš kao što je to i "Zagrizi život".
Naravno, to što pripadaju "Generaciji X" i "slackerskom" mentalitetu znači da se neki od njih odupiru kompromitiranju vlastitih ideala, društvenim normama, materijalizmu, svemu što je "mainstream" kao pripadnici ere alternativne grunge glazbe i "indie" filmova. Dok Vickie radi u "Gapu", Lelaina kao kreativnu alternativu poslu asistentice voditelja talk showa (John Mahoney) vidi u dokumentarcu, odbijajući se prodati do kraja.
Troy je, pak, sarkastični i buntovni glazbenik, filozof, pjesnik, "majstor za traćenje vremena" (s IQ-om 180!) iz "legla lijenosti", tip koji se drži filozofije "ti, ja, pet dolara, dobar razgovor" i dobio je otkaz na poslu u kiosku jer je odatle pojeo čokoladicu uvjeren da mu "vlast to duguje".
Nije čudno da Troy, takav, ne može podnijeti Michaela (glumi ga Stiller) koji je njegova sušta suprotnost kao biznismen u odijelu, zamjenik direktora glavnog programa kanala "In Your Face TV", vizionarske preteče lošeg novomilenijskog MTV-ja i sličnih šundova.
Stiller stavlja veliki naglasak na ljubavni trokut Troy-Lelaina-Michael, na koncu "Reality Bites" je i romantična komedija sa savršeno iskorištenom U2-ovom pjesmom "All I Want Is You" u pravom trenutku, ali je prvenstveno generacijski film poistovjetljiv i novim generacijama/milenijalcima koje život također grize.
"Stvarno sam mislila da ću postati netko do 23. godine", kaže Lelaina u čemu se mogu prepoznati današnje generacije koje žele sve sad i odmah, kao i u njezinoj potrebi da dokumentira prijatelje i sve oko sebe ("Zašto ovaj momenat treba zabilježiti?", pita je Troy).
Kad ona istakne da bi traženje posla i stana mogla "trajati godinama", to nije samo "američki san devedesetih" (ironična izjava), već i novog milenija, od Amerike do Hrvatske. Dosta se toga promijenilo od devedesetih do danas, no neke stvari su ostale iste, s naglaskom na potragu mladih za srećom u ovom i bio kojem drugom trenutku ("brzo nestane"). Lainie, mislim da je trenutak dobro uhvaćen.