Natjecateljska (pod)selekcija FEST-a napučena kontroverznim, subverzivnim filmovima bila je nazvana "Granice" i uvedena u formi posvete sličnom programu ("Konfrontacije") koji je na samom početku utjecajnog beogradskog festivala, početkom sedamdesetih, kreirao čuveni Dušan Makavejev. Filmovi u toj selekciji razbijali su tabue, ispitivali i pomicali granice u stilskom i/li tematskom smislu, društveno-političke, seksualne ili neke treće.
Nije čudno da je "Granice", kao selektor programa, pokrenuo srpski filmaš Mladen Đorđević s obzirom da su njegovi filmovi "Made In Serbia" i, naročito, izvanredni "Život i smrt porno bande" radili upravo to. Da "Granice" i dalje postoje, regionalnu premijeru je unutar te selekcije mogao doživjeti novi Đorđevićev film "Radnička klasa ide u pakao", čak i bez njega kao selektora.
Nažalost, "Granice" više ne postoje, ali postoji bjelosvjetska preteča sličnih programa, ponoćna selekcija "Midnight Madness" na festivalu u Torontu, koja savršeno odgovara "Radničkoj klasi" i film je unutar tog programa doživio premijeru. Đorđevićevu ostvarenju jednako odgovara i hrvatska premijera na Subversive Festivalu.
Jer, "Radnička klasa ide u pakao" je poprilično subverzivan komad kinematografije kakav se ne viđa često u regiji, odnosno viđa se mahom samo ako ga snimi Đorđević. Srpski redatelj pokazuje da i 15 godina nakon "Života i smrti porno bande", jednog od najboljih i najsubverzivnijih srpskih/regionalnih filmova novog milenija, još uvijek može pomaknuti poneku granicu, počevši od one žanrovske.
Naime, "Radnička klasa" je postavljena kao mješavina sociopolitički angažirane drame i nadnaravnog horora, festivalskog "art house" ostvarenja i žanrovske kinematografije, pojačana elementima društvene satire, crne komedije i natprirodnog trilera, ali na način da je film autorski, specifično "đorđevićevski" i da ne trpi puko "ladičarenje".
Naprotiv, Đorđević se bori protiv toga iz petnih žila, kao i protiv tipologije dvaju centralnih žanrova u kojima ordinira (naročito regionalnih primjeraka "art house" drame), subvertirajući ih iznutra. "Radnička klasa ide u pakao" može se opisati kao da je sociopolitički film Kena Loacha ("Ja, Daniel Blake", "Oprostite, mimoišli smo se", "Stari hrast") dobio balkansko lice i skrenuo na teritorij mračne poganske strave s primjesama "torture porn" horora u izričaju.
Priča prati šačicu stanovnika propalog ruralnog gradića, na čelu s Cecom (Tamara Krcunović), u pobuni protiv korumpiranih, lopovskih vlasnika nedavno ugašene tvornice, simbolički nazvane "Prvi maj", koja je bila namjerno uništavana, pri čemu je, u pretpostavljivo podmetnutom požaru, stradalo i devet radnika, njima bliskih ljudi. Kad se sudski proces protiv vlasnika prekine, oni će se, izgubljene vjere i željni osvete, okrenuti neortodoksnom sotonizmu pojavom bivšeg robijaša Mije (Leon Lučev).
Sve je, dakle, post-tranzicijski poznato i hrvatskom gledatelju naviklom na sustavno uništavanje/ pljačkanje tvornica, uključujući i posvećeno gledanje zaglupljujućih reality showova te korištenje "prvomajskih" ("Da nam živi, živi rad") i narodnjačkih/cajkaških pjesama u ironične svrhe ("Sitnije, Cile, Sitnije" Lepe Brene, "Crno i zlatno" Seke Aleksić).
Protiv svega toga likovi "Radničke klase" istupaju s dvjema alatkama kao prepoznatljivim simbolima "seljaka koji zajedno čine jedinstvo industrijskih i poljoprivrednih radnika". Sa srpom i čekićem u rukama Đorđevićeva radnička klasa spremna je na posljednji juriš prije nepovratnog odlaska u pakao.