In-Yun je riječ koja bi se mogla uvrstiti u svakodnevni govor nakon prekrasnog južnokorejsko-američkog nezavisnog filma “Prošli životi” (“Past Lives”), ponajboljeg iz ponude ZFF-a i uopće od početka godine. “Postoji riječ na korejskom In-Yun. To znači ‘providnost’ ili ‘sudbina’, ali radi se o odnosima među ljudima. Mislim da dolazi iz budizma i reinkarnacije”, izlaže koncept In-Yuna korejska imigrantica Nora (Greta Lee).
Nora objašnjava da je In-Yun ako dvoje stranaca čak i prođu jedan pored drugog na ulici i slučajno im se očeša odjeća, jer to znači da je moralo biti nečega među njima u njihovim prošlim životima. “Ako se dvoje ljudi vjenča, kažu da je to zato što je postojalo osam tisuća slojeva In-Yuna tijekom osam tisuća života”, poantira Nora.
Koncept In-Yuna okosnica je “Prošlih života”. Romantična drama debitantske redateljice i scenaristice Celine Song preispituje providnost i sudbinu kroz povezanost, tj. odnos dvoje ljudi, Nore i Hae Sunga (Teo Yoo), kroz njihova tri (različita perioda) života, od djetinjstva do dvadesetih i tridesetih godina.
Znate onaj osjećaj kad vam se nešto čini da je bilo toliko davno, kao u nekom (pret)prošlom životu, što vas podsjeti na streloviti protok vremena, ali i da ste se promijenili kao osoba od tada do sada. Više niste isti kao što ste nekoć bili jer ste u međuvremenu proživjeli neke nove (prošle) živote, samo je pitanje koliko ste u srcu uspjeli sačuvati nekadašnjeg sebe i možete li još uvijek u sebi pronaći dijete kakvo ste bili, evocirati romantične i ine osjećaje ili snove (iz) djetinjstva-dječaštva-mladosti.
Upravo o tom osjećaju govori “Past Lives”, o sjećanju i osjećanju, prolasku godina, kontemplirajući o samoj ideji ljubavi, ljudskoj konekciji i sudbinskim susretima, žudnji, žaljenju i kajanju, izgubljenim prilikama,putovima kojima (ni)smo krenuli, (ne)proživljenim životima, onome što jest i što bi moglo biti ako plimni val vremena ne poruši pješčane kule (romantičnih) snova.
Filmofili će uočiti da su “Prošli životi” na valnoj duljini s “Prije svitanja”/”Prije sumraka” i njihovim filozofskim konceptom “ljubav(nici) u vremenu”, tj. kao da ih obuhvaćaju i sežu do “Odrastanja” (pratimo likove od 12. do 36. godine života). Nije slučajnost da Song dijeli ime (Celine) s glavnim ženskim likom iz “Before Sunrise/Sunset” dok poput Richarda Linklatera pronalazi romantičnu metafiziku u naoko običnom.
“Past Lives” je u srodstvu i s još nekim romansama tog tipa (“Kratak susret”, “Mostovi okruga Madison”, “Šaptač konjima”, “Raspoloženi za ljubav”, “Vikend”), a odašilje vibru moderne osamljenosti u velegradu iz “Izgubljenih u prijevodu” i “Her”, pozivajući se direktno i na “Vječni sjaj nepobjedivog uma”, “indie” biser o sudbinskim susretima i proganjajućim sjećanjima (“Moraš pogledati taj film”).
Ovo definitivno nije tipični, predvidljivi romantični film o sudbinskim ljubavnicima u ljubavnom trokutu, neovisno o tome što njeguje premisu o “ponovno spojenim simpatijama iz djetinjstva”, kako primjećuje Norin suprug Arthur (John Magaro) i samosvjesno spomene sebe u kontekstu “muža koji se ispriječio njihovoj sudbini”.
Da će “Prošli životi” biti drukčiji, nazire se u uvodnoj sceni, kad slušamo komentare nekog muškarca i žene izvan kadra dok promatraju Noru, Hae Sunga i Arthura kako sjede za šankom u baru i igraju igru nagađajući u kakvom su njih troje točno odnosu. Obično takve stvari rade protagonisti romansi/rom-comova ili uopće filmova (npr. friško u “Buntovnici”); oni su ti koji komentiraju parove ili druge ljude, a ovdje se komentira njih.
“Tko su oni jedno drugom, što misliš?”, čujemo pitanje u kontekstu Nore i Hae Sunga. “Možda su samo kolege, nemam pojma”, stiže odgovor. Eh, da samo znaju koja se priča krije iza njihovih pogleda. Priča je nadahnuta situacijom iz redateljičina života, kad se jedne večeri našla u baru razapeta između supruga iz New Yorka i ljubavi iz djetinjstva u Seulu.
“Nešto sasvim osobno” pristup filmu potvrđuje i biografska činjenica: Song je, baš kao Nora, imigrirala iz Koreje u Kanadu i Ameriku, ostvarila karijeru dramatičarke i udala se za pisca. Nora i Hae Sung bili su prijatelji i simpatije iz djetinjstva (u dobi od 12 godina glume ih Seung-ah Moon i Seung-min Yim), kad se ona zvala Na Young.
Odlaskom iz Koreje promijenila je ime u Nora i ostavila Na Young iza sebe, da je kao takvu pamti samo Hae Sung. Dvanaest godina poslije, Nora i Hae Sung stupaju u kontakt preko društvenih mreža, ali ubrzo kad osjećaji počnu navirati pauziraju kontakt u nemogućnosti da se, udaljeni tisuću kilometara, vide uživo, umjesto da jedno drugome budu samo slika na laptopu.
Susret uživo dogodit će se 12 godina kasnije. Jednom kad se nađu, “Past Lives” se odaje putopisnoj “walk&talk” poetici “Prije svitanja/sumraka” s dužim, neprekinutim kadrovima likova u ležernom razgovoru i laganoj šetnji dok prolaze pokraj znamenitosti pojedinog grada, u ovom slučaju New Yorka (Brooklynski most, Kip slobode...), proživljavajujući intenzivne osjećaje kakve budi nalazak s pr(a)vom ljubavi.
Čini se kao da nije prošlo 12 godina otkako su se zadnji put vidjeli preko ekrana i prirodna kemija među likovima isijava u kadru. Za jednu dramatičarku Song iznenađuje darom za vizualno, kadrirajući likove tako da njihova priča izgleda najvažnija na svijetu u tom trenutku i veća od života, koliko god oni djelovali mali u odnosu na velebne spomenike.
Redateljica poseže za finom simbolikom, poput podsjetnika na zadnji trenutak Nore i Hae Sunga u Seulu (razilaženje njihovih putova kući i onih životnih) ili crvenog semafora uhvaćenog u odrazu newyorške kišnice. Očekivano, dijalozi su njezino najjače oružje, pri čemu ni Arthur nije zanemaren.
Arthur preispituje što bi bilo da je Nora srela nekog drugog tamo gdje su se oni upoznali. “Ovo je moj život, tu smo završili, tu bih trebala biti”, govori Nora, ali Arthur joj otkriva da ona sanja samo na korejskom, jeziku koji on ne razumije (i zato ga uči), tj. da ne govori engleski u snu.
Slične dvojbe ima i Jae Sung. Što bi se dogodilo da je on došao u New York prije 12 godina ili da se Nora nije odselila? Bi li bili zajedno, imali djecu...? Sve vodi ka sceni u baru koja, sada sagledana iz perspektive aktera, može emotivno zgromiti gledatelja. Song pali fitilj emocija i podiže čašu za sve stare ljubavi i buduće prošle živote. Za In-Yun.